Četiri godine otkako su je vidjeli na fotografiji s plastičnom cijevi umjesto proteze, biznismen Karl Schmidt i njegova supruga Ivana Vojtkuf napokon su upoznali Jane Nyambura, djevojčicu iz kenijskog sirotišta, i odveli je u svoj dom u Dubaiju - gdje je dobila modernu protezu i rehabilitaciju.
Sva djeca vesele se božićnim darovima, no 12-godišnja Jane Nyambura, djevojčica iz sirotišta Mali dom u kenijskom selu Subukia, koje vodi hrvatski misionar fra Miro Babić, ove je godine dobila “najbolji poklon na svijetu”. Zahvaljujući Ivani Vojtkuf Schmidt (47) i njezinom suprugu Karlu Schmidtu (56), direktoru njemačke tvrtke Bauerfeind za Bliski istok i Afriku, dobila je novu protezu za nogu i mjesec dana provela s njima na rehabilitaciji u Dubaiju. Božićna čarolija dogodila se i prije blagdana: Jane ponovno samostalno hoda, a prvi put u životu može i - potrčati.
Ta lijepa priča počela je prije četiri godine, kad je fra Miro Babić na društvenim mrežama objavio fotografije djevojčice rođene bez većeg dijela desne noge, kako šepa oslanjajući se na improviziranu protezu od plastične cijevi omotane kartonom i učvršćene žicom.
Majka ju je ostavila
Jane je tada dobila prvu protezu, a bračni par koji zbog Karlovog posla živi na relaciji Zagreb - Dubai odlučio je da to nije kraj njihove priče. Ostali su u kontaktu, slali ortopedske cipele, odjeću, pakete za blagdane... i to ne samo za Jane nego i za drugu djecu u Malom domu, gdje uglavnom žive maleni s invaliditetom i oni s posebnim potrebama. Jane je tamo dospjela kao beba jer se njezina majka, koja je živjela u izbjegličkom naselju, nije mogla brinuti o njoj.
- Jane raste i s vremenom je trebalo zamijeniti protezu, no nije to bilo tako jednostavno. Ona nije imala rodni list pa je bilo nemoguće izraditi putovnicu da može doći u Dubai, gdje se nalaze Bauerfeindova klinika za rehabilitaciju i ortopedska radionica. Preko naših ljudi u Keniji angažirali smo odvjetnika i javnog bilježnika, pronašli njezinu majku kako bismo mogli izvaditi rodni list... Jane i njezina mama ponovno su se zbližile i danas se redovito viđaju, što nam je posebno drago. Procedura s dokumentima trajala je dvije godine, no na kraju je sve dobro završilo i Jane je došla na mjesec dana u Dubai - kaže Karl Schmidt za magazin Gloria.
Brzo se snašla
Prvi susret bračnog para s djevojčicom čiji su život iz temelja promijenili bio je vrlo emotivan. Jane je ispočetka bila vrlo stidljiva, pogotovo kad je došla u peterosobnu vilu s bazenom u kojoj Schmidtovi žive kad su u Dubaiju. U sirotištu u Subukiji dvadesetak djece spava u istoj prostoriji, dijele odjeću i kratko se tuširaju svako jutro prije škole, a u Dubaiju je dobila vlastitu sobu s kupaonicom. Sve joj je to bilo novo, neobično, čudno...
- U sirotištu djeca spavaju u istoj odjeći koju nose preko dana pa je bila u čudu kad je dobila pidžamu. Nije ni znala da postoji odjeća namijenjena samo za spavanje. Kad sam joj pokazala ružičaste i svijetloplave pidžamice koje sam joj kupila, usne su joj se razvukle u osmijeh od uha do uha. Kada puna pjene izazvala je totalno oduševljenje i morali smo je puniti svaki dan jer joj je opuštanje u kupki brzo postalo omiljeni ritual. Pokazalo se da je prava curica, koja obožava fine kupke, odjeću, parfeme i šminku. Kupili smo joj iPad i mobitel, koje je dotad vidjela samo kod volontera u sirotištu, no vrlo se brzo snašla s tehnologijom. Kao i sve tinejdžerice, s veseljem je pretraživala YouTube, a mene je posebno dirnulo kad sam vidjela kako gleda videe koje su njezine vršnjakinje diljem svijeta snimale u svojim sobama - govori Ivana Schmidt.
Nikada nije vidjela ni cijelo pečeno pile - pa ga je skoro cijelog smazala za ručak. Prvi put je kušala sladoled, salatu i džem namazan na kruh, a pomfrit je htjela jesti svaki dan jer je to kod njih - poslastica. Šetnje Dubaijem i odlazak u shopping otkrili su joj jedan posve novi svijet za koji nije znala da postoji.
No, nije sve bilo tako zabavno. Svaki dan je morala dva sata vježbati s fizioterapeutkinjom i protetičarkom Slavicom Lipovac, kako bi naučila hodati s novom protezom.
- To je moderna, lagana ortoproteza s karbonskim stopalom koje olakšava hodanje. Do 16. godine mora se mijenjati dvaput godišnje jer dijete raste, tako da ovo nije naš zadnji susret s Jane. Vježbanje je naporno i njime nije bila oduševljena, ali je sve radila bez pogovora jer zna da mora ojačati muskulaturu. Ona je jako pozitivno, smireno dijete, puno zrelije od prosječnih dvanaestogodišnjakinja. Vrlo je samostalna i ništa joj ne treba ponavljati dvaput - kaže Karl, a Ivana dodaje kako je Jane najviše uživala u mirnim večerima kod kuće, kad bi svi zajedno gledali dječje filmove.
Tužan rastanak
Zato je rastanak bio vrlo tužan, mada se djevojčica trudila ne pokazivati previše osjećaje. Sa sobom je ponijela pun kovčeg cipela, odjeće, keksa, slatkog kruha i njezinog omiljenog džema od jagoda i marelica, koji je poželjela podijeliti s prijateljima iz sirotišta.
Objasnili su joj da je sada najvažnije da nastavi vježbati i bude dobra učenica kao dosad, jer joj invaliditet neće biti prepreka u životu ako stekne dobro obrazovanje.
- Fizički hendikep nije razlog zbog kojeg život nužno mora biti nesretan. On može biti izazov da se pomaknu granice vlastitih mogućnosti, kao što sam ja to učinio - kaže Karl, koji je kao mladić od 16 godina doživio tešku prometnu nesreću u kojoj je izgubio bubreg i slomio vratni kralježak. Unatoč činjenici da se kreće pomoću kolica, uspio je ostvariti svjetsku karijeru, ali i obiteljsku sreću uz suprugu Ivanu.
Osim psihičke snage, za to mu je bila bitna podrška njihovih najbližih, a on ju je, srećom, imao. Iako je odrastao u skromnoj obitelji - pokojni otac Johann bio je zidar, a majka Angelina bibliotekarka - za sina i kćer Elen, danas medicinsku sestru, bili su spremni napraviti sve.
Hendikep nije prepreka
- Iz rodnog Osijeka odselili smo se u njemački gradić Spaichingen kad mi je bilo pet godina. Kao dječak želio sam postati rukometaš, ali moje je snove prekinula nesreća. Liječnik mi je rekao da ću morati koristiti eletromotorna kolica i imati 24-satnu skrb te da se neću moći samostalno odijevati i jesti... Međutim, nisam se htio pomiriti s takvom sudbinom. Već u bolnici počeo sam vježbati puno više nego što je to bilo propisano - prisjetio se Karl, koji se nakon dolaska kući bacio na učenje.
Sa samo 23 godine vodio je prvi lanac od sedam videoteka, a kada je interes za videoteke splasnuo, pokrenuo je posao vezan za konzalting i distribuciju ortopedskih pomagala. Posao je iz godine u godinu rastao, da bi 2003. tvrtku Medicus-Matea kupio njemački div Bauerfeind. Karl je tada postao jedan od regionalnih direktora tvrtke koja danas ima poslovnice diljem svijeta i zapošljava 6000 ljudi.
Angažirajući Karla Schmidta, ta moćna tvrtka dobila je vrsnog stručnjaka, ali i osobu kojoj je humanost uvijek na prvome mjestu. Posebno se angažirao tijekom Domovinskog rata, kada je pomogao brojnim ratnim vojnim invalidima. Na jednom motivacijskom predavanju, koje je 1993. održao u Varaždinskim toplicama, upoznao je Brođanku Ivanu Vojtkuf, u to vrijeme studenticu socijalnog rada. Ostali su u kontaktu i počeli se družiti, jer je Ivana dijelila Karlovu životnu filozofiju o pomaganju svima kojima je pomoć potrebna. Iz prijateljstva se tijekom godina rodila ljubav, a par se vjenčao 2014. u Zagrebu.
- U životu nas uvijek vodi geslo: ako imaš - dužan si pomoći onima koji nemaju. Jane je dijete koje je imalo težak život i mi ćemo i dalje biti tu za nju. Ako bude imala dobre ocjene i željela se dalje školovati, pomoći ćemo da ostvari svoje snove. Velika nam je želja jednog je dana vidjeti kao samostalnu, sretnu, mladu ženu s vlastitom obitelji - kaže Ivana Vojtkuf Schmidt.