Magistrica ekonomije Wafa Kharroubi, koja je proglašena ambasadoricom Tunižanki u Hrvatskoj, otkriva kako se izborila za pravo na obrazovanje, ljubav i slobodu odijevanja.
Ime joj u prijevodu s arapskog znači "vjerna" i "odana", no Wafa Kharroubi mogla bi se opisati i kao "hrabra", "prkosna", "beskompromisna"... Jer ta Tunižanka, koja već gotovo deset godina živi u Hrvatskoj, gorljivo se zalaže za prava žena, a da je moguće za njih se izboriti, dokazala je na vlastitom primjeru. Iako joj je otac odmalena pokušavao nametnuti osjećaj manje vrijednosti, određujući što će raditi, kako će se odijevati, s kim će se družiti i koga će voljeti, nije u tome uspio. Shvaćajući koliko su obrazovanje i neovisnost važni, magistrirala je ekonomiju, sada radi kao voditeljica administracije i financija u Francuskoj međunarodnoj školi u Zagrebu, a nedavno su joj u Kairu dodijeljeni počasni doktorat i titula ambasadorice tuniskih žena u Hrvatskoj. Dobila ih je na inicijativu Kanadsko-arapskog Instituta i Unije arapske mladeži koja je dio Arapske lige, saveza sjevernoafričkih i bliskoistočnih zemalja.
"San mi je baviti se diplomacijom i politikom pa će možda i moj doktorat, koji planiram upisati u Hrvatskoj ili Francuskoj, biti vezan uz to područje. Voljela bih upoznati Zorana Milanovića, ali i bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, kojoj se divim zato što je kao žena uspjela doći na tako visoku poziciju. Da su mi poslovne obaveze dopuštale, i ja bih bila u Katru i navijala za Hrvatsku, svoju novu domovinu. Najdraži nogometaš mi je Luka Modrić jer mi se čini jednostavan i normalan", govori Wafa, koja je kao mala igrala nogomet, a trenirala je u malonogometnom klubu u Zagrebu.
Nogomet joj je bio glavna asocijacija na Hrvatsku dok je živjela u drugom najvećem tuniskom gradu Sfaxu. Odrastala je u dobrostojećoj obitelji kao treće od petero djece, ali je njezin tata, umirovljeni ekonomist, bio vrlo konzervativan. Smatrao je da žena mora biti doma, obavljati kućanske poslove, rađati djecu i slušati muža, no Wafa to nije željela. Ocu je, kaže, oduvijek bila višak koji nije htio.
"Računao je da će nakon prvog sina i kćeri ponovno dobiti muškog nasljednika, a onda sam došla ja i pokvarila mu plan. Rođenje još jedne kćeri je smatrao takvom sramotom da nije htio reći ljudima. Tunis, međutim, nije konzervativan kao neke druge arapske države. Zakon ne propisuje nošenje marame pa je na ulicama moguće vidjeti i žene u minicama, i pokrivene tako im se vide samo oči. Neke moje prijateljice ne smiju ići same ni u dućan, a neke putuju i izlaze u diskoteke. Ja sam negdje u sredini", otkriva Wafa, dodajući kako ona nikad nije morala nositi maramu, ali su joj tata i stariji brat branili prekratke rukave i mini haljine. Sada bez pritiska odlučuje o stilu odijevanja, a smatra da bi tako trebale i druge žene. Kaže da nikad neće nositi hidžab, no poštuje svačiji izbor.
"Ako je netko pokriven, ne znači da je anđeo, a da sam ja loša. Nisu dobri svi koji idu u džamiju ili crkvu. Kažu da vjeruju u Boga, a svašta rade. Ja čovjeka gledam onakvog kakav jest, a ne kroz religiju, nacionalnost, način odijevanja, materijalni status...", ističe Wafa, koja nije željela živjeti ponizno poput svoje majke. I ona je, naime, imala oca koji ju je u svemu kontrolirao pa joj je, iako je bila odlična učenica, zabranio da se školuje. Wafa je umalo doživjela istu sudbinu, no ipak je uspjela upisati srednju ekonomsku školu, a kasnije i fakultet.
"Puno pričam i imam potrebu svakoga braniti pa sam željela biti odvjetnica. No, tata je rekao: ‘Ili ćeš studirati ekonomiju ili ništa‘. Popustila sam jer sam znala da mi je diploma jedini izlaz iz očeve kontrole i početak novog života", prisjeća se Wafa, koja je bila najbolja studentica pa je bez problema stekla diplomu iz poslovne ekonomije i upravljanja kvalitetom te magisterij iz ekonomije i menadžmenta. Zaposlila se u tvrtki koja se bavi proizvodnjom i prodajom tuniskih suvenira, počela zarađivati i odlučila da će napokon raditi što želi. Za početak je u proljeće 2013. otišla u Hrvatsku, jer je tvrtka u kojoj je radila imala poslovne partnere u Puli. Ondje se odmah i zaljubila te nakon nekoliko godina odljubila. Ipak, ostala je ljubav prema Hrvatskoj, u kojoj je imala slobodu, mir i sigurnost, pa je odlučila ostati. Iako tada nije znala hrvatski, niti je ovdje imala prijatelje i stabilan posao, bila je preponosna da bi se vratila ocu koji joj do danas nije oprostio što je otišla.
"Milijun puta sam htjela otići, no rekla sam da mogu ići samo naprijed, nikad nazad", govori Wafa, koja se zaposlila kao radnica u skladištu jedne medicinske tvrtke u Svetoj Nedelji, gdje je nakon samo pet mjeseci postala šefica. Trebalo joj je nekoliko godina da svlada hrvatski jezik, a naučila ga je čitajući knjige za djecu, gledajući crtane filmove i YouTube, slušajući druge... Danju je, kaže, radila, a noću učila. U proljeće 2022. se javila na oglas za posao u Francuskoj međunarodnoj školi u Zagrebu i od pomoćnice dogurala do voditeljice administracije i financija. Na poslu govori tri jezika - hrvatski, engleski i francuski (Tunis je frankofonska država) - a dvaput tjedno ondje predaje arapski. Živi kao podstanarka u mjestu Grdanjci nedaleko od Samobora, a san joj je da kupi vlastitu nekretninu, što može tek kad dobije hrvatsko državljanstvo. Predala je zahtjev i nada se pozitivnom odgovoru. To više što je bez greške riješila testove iz hrvatskog jezika, povijesti, zemljopisa, kulture i sporta, što je iznenadilo šeficu policije.
"Čak su i ovdje mnogi iznenađeni što živim sama i što nemam partnera da me financira i vodi. A zašto ne bih mogla sama? Ne kužim. Imam ruke, noge i mozak. Neki muškarci kažu da sam teška, a ja bih rekla da sam jednostavna žena koja samo traži poštovanje, podršku i ljubav. Ne treba mi bankomat! Ženama poručujem da imaju svoje ‘ja‘. Vjerujte u sebe i svoje snove, budite vrijedne, principijelne, snažne i optimistične. Nikad ne odustajte od borbe za intelektualnu slobodu! Uvijek kažem: ‘Si tu veux tu peux‘, što u prijevodu s francuskog znači: ‘Ako želiš, možeš‘. Znam da ću i tati i mnogim drugim ljudima koji nisu vjerovali u mene dokazati da sam uspjela. Bit će teško i bolno kao da hodam po trnju. Krvarit ću i boljet će, ali na kraju ću stići do svog cilja", zaključuje Wafa Kharroubi.