Na domaćoj književnoj sceni može se primijetiti novi trend – nakon godina dominacije romana ponovno je u središte pozornosti došla kratka priča. Posebno je intrigantna činjenica da su predvodnice trenda mahom spisateljice, najčešće mlade autorice koje su već svojim prvim zbirkama na sebe skrenule pozornost (ne samo) književne javnosti.
Ivana Rogar među njima se ističe kao jedna od najzanimljivijih i najaktivnijih. Ova 38-godišnja urednica, prevoditeljica i spisateljica nedavno je objavila drugu zbirku priča “Tumačenje snova” koja se, do određene mjere, može čitati kao nastavak njezinog književnog prvijenca, iznimno hvaljene zbirke “Tamno ogledalo” koju je objavila 2014.
S obzirom na to da je “Tamno ogledalo” kritika i publika iznimno dobro prihvatila, jeste li osjećali pritisak prije objavljivanja druge knjige, možda čak i strah da neće proći jednako dobro?
Ustvari ne. Dobar ishod s prvom knjigom dao mi je hrabrost. Pred objavljivanje prve zbirke bila sam isprepadana.
Koliko je “Tumačenje snova” slično Vašoj prethodnoj knjizi? Dojam je da je riječ o zrelijem i zaokruženijem djelu, ali Vaš rukopis je i dalje prepoznatljiv i autentičan, čini se samo da ste malo pomaknuli fokus i suzili tematsko polje.
Ako se nekome druga zbirka čini zrelijom od prve, to je sjajno. Znači da sam napravila pomak nabolje. Samoj mi je to teško prosuditi. Tematsko polje jest suženo i različito. Prethodna zbirka se bavila, vrlo općenito, zastranjenjem ljudskosti. Ova je pak usmjerena na psihičke poremećaje.
Svaka priča u zbirci prati protagonisticu, ženu ili djevojku, koja pati od nekog oblika opsesije ili fobije. Zašto ste odlučili pisati o tome i mislite li da će se čitateljice i čitatelji prepoznati u nekim situacijama čak i ako sami ne pate od takvih stanja?
Neke priče iz te zbirke nastajale su usporedno s pričama iz prethodne, dakle, kad sam ih pisala, pisala sam i druge stvari. Na kraju sam uočila poveznicu između nekih i odlučila nastaviti niz. Tako da prvotna namjera nije bila napisati knjigu o neurozama, nego jednostavno pisati priče kako mi koja ideja padne na pamet. A kako ih se naposljetku skupilo više koje tematiziraju poremećaje, ne znam. Možda zato što su mi inače zanimljive stvari koje idu kontra racionalnosti. Apsurd je jedna od tih stvari.
image description
Kakav je u Hrvatskoj život spisateljice? Često se spominje ona sintagma „živjeti od pisanja“, je li to mit, tlapnja i fantazija ili je ipak riječ o idealu koji je moguće dosegnuti?
Ne znam nikoga tko u Hrvatskoj živi samo od pisanja. Pritom mislim na zaradu od prodaje knjiga, ne na državne subvencije. Recimo, 1000 prodanih primjeraka, što je većini neostvarivo, donijet će vam prosječnu plaću za dva mjeseca. Oni koji uspiju prodati više, trebali bi opet svake godine objaviti knjigu. Zato je sjajno što postoje književne kolonije i rezidencije.
Imate li nekih spisateljskih uzora? Postoji li neka spisateljica u Hrvatskoj kojoj biste voljeli biti nalik? Pritom ne mislim samo na književnu kvalitetu, već i na status, utjecaj, način na koji joj se karijera razvijala?
Ne bih baš htjela biti nalik nekome. Te usporedbe su kao neko svrstavanje u ladice, kalupe. Kao da se o autoru ne može reći nešto što će se odnositi baš na njega, nego ga se mora identificirati u odnosu na druge. Ali evo, ako se nekome divim, to je Marija Jurić Zagorka koja je pisala unatoč silnim obeshrabrivanjima i ponižavanju. Manja je važna kvaliteta tih književnih tekstova, važno je da je Zagorka u tom vremenu, kad je pisanje bilo rezervirano za muškarce, imala hrabrosti i volje ići protiv svih.
Je li u domaćoj književnosti, kao i u svim drugim područjima života, autoricama teže nego autorima? Gdje se najviše očituje neravnopravnost?
Nisam opazila neke veće teškoće s kojima se suočavaju autorice, ali to je moje iskustvo, osim onog da muški dio čitateljstva očekuje da se piše o ljudima općenito. Neki su mi rekli nek’ prestanem pisati o ženama. E pa neću. Književnost muških autora u kojoj su glavni likovi muški nije problematična. Ako su ženski, to je kao neko zastranjenje.
Što planirate za budućnost? Je li, nakon dvije zbrke priča, došlo vrijeme za roman?
Trenutno ne planiram, samo bilježim ideje. Možda bude roman, ali sigurno ga neću pisati zato što se to očekuje od zrelog autora.