Zagrebačka dramaturginja i spisateljica, posvojila je dječaka iz sirotišta u Kongu: profesionalno i detaljno proveden proces trajao je devet mjeseci, za razliku od kudikamo dužeg i kompliciranijeg hrvatskog.
Začuđen pogled uperen u krošnje alepskih borova, strah od mora i nesnalaženje s toboganom i penjalicom u dječjem parku, bila je reakcija troipolgodišnjeg Barakela na novu sredinu tijekom prve šetnje. S majkom Lanom Bitenc, umjetničkom direktoricom i osnivačicom "Teatra Don Hihot", nedavno se prošetao do plaže i dugo promatrao modru površinu, drugačiju od svega što je viđao u Kongu gdje je rođen.
Uspješna dramaturginja i spisateljica priča kako su mu u dječjem domu u njegovom rodnom gradu, kamo je potkraj ožujka ove godine otišla po njega i dovela ga u Hrvatsku, usadili strah od prilaska vodenoj površini na otvorenom, kakva god bila. Zašto? Problem su krokodili s čijim se napadima suočavaju stanovnici manjih mjesta uz rijeke dok love ribu ili se previše opuste na obali. Mališanu je trebalo malo vremena uvjeriti se da na plaži u Novigradu u Istri, gdje živi s mamom Lanom (tako ju je zazvao čim ju je prvi put ugledao), nema krokodila. Kako u njegovom rodnom gradu nema ni raslinja koje bi se moglo mjeriti s elegantnim borovima razgranatih krošnji, ne čudi što su mu privukli pozornost.
Prije nego što dovoljno poraste da se pokuša popeti na jedan od novigradskih ukrasa, mama Lana morat će popričati s dječakom čiji vragolast osmijeh kao da najavljuje da će biti razigran i neuhvatljiv pa će ga morati držati na oku. Tijekom prvog tjedna u novom domu mališan nije znao kako se ponašati prema Laninom ljubimcu Candyju, članu njihove male obitelji.
Novi život
"Pas obožava djecu, malen je i voli se maziti, ali Barakel ga se u početku bojao jer nikada nije imao ljubimca. U sredini u kojoj je odrastao psi služe za zaštitu od zmija i to je to. Kad se Candy htio igrati, gađao ga je cipelama. Imali smo opsadno stanje dok ga nije prihvatio. Kakva je sad situacija? Spavaju zajedno, nerazdvojni su", priča diplomirana komparatistica i profesorica talijanskog jezika koja se prošle godine iz rodnog Zagreba preselila u Istru. Dugo je maštala o životu na moru, a zagrebački potres nagnao ju je učiniti nešto po tom pitanju. Obilazila je lokacije na potezu od Rijeke, Krka i Primorja sve dok, zahvaljujući pozivu prijatelja nije posjetila Novigrad. Zapričala se sa znancem svojih frendova o mogućnosti da tamo otvori teatar: odmah je dobila podršku nove sredine na obostrano zadovoljstvo. Paralelno s preseljenjem, Lana Bitenc kontaktirala je s nekoliko sirotišta u inozemstvu gdje procedura posvojenja ne traje od tri do sedam ili osam godina,kao u Hrvatskoj.
Zanimalo ju je ima li, kao solerica u najboljim četrdesetima, šansu posvojiti siroče ili dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi? Odgovor iz Konga bio je potvrdan.
Kliknula je otprve
"Oduvijek sam htjela djecu, ali okolnosti se nisu tako posložile. Prijatelji su mi dali kontakt Barakelovog dječjeg doma. Prošlog ljeta, baš kad sam se preselila, uputila sam im mail vjerujući da će mi tko zna kad odgovoriti, no povratni info stigao je neočekivano brzo. Javio mi se direktor doma. Poslije dugog razgovora doznao je o meni dovoljno da mi predloži pokrenuti postupak".
Nedugo potom javio joj je da imaju dječačića s uvjetima za posvojenje i poslao joj Barakelovu fotografiju.
"Kad sam ugledala njegov mali, prepreden osmijeh, prćast nos i lice koje me je podsjetilo na omiljenu lutku iz djetinjstva, naslutila sam da ćemo postati obitelj", kaže.
S druge strane, bio je to zastrašujuć korak. O svemu je trebalo još jednom pažljivo razmisliti jer je samozaposlena, prihode nadopunjuje prevođenjem i pisanjem kao "ghost writer" za strane izdavače, a dijete će podizati sama. Zatražila je nekoliko dana da o svemu još jednom promisli. Kad se javila direktoru doma sigurna da želi postati Barakelova mama, rekao joj je kako je druga obitelj započela postupak posvojenje.
Bila je utučena, ali nije dozvolila da joj obrat pokvari novi početak u Istri. Zaposlila se što je god više mogla da ne misli na dječaka. Njezini bližnji pokušali su ju je utješiti opaskama tipa "tko zna zašto je to dobro" i "tko joj jamči da bi dobila baš dječaka s fotografije?"
Kad se već pomirila s odbijenicom (rekla je sebi ili Barakel ili nitko), iz Konga su joj javili da obitelj koja ju je pretekla ipak nema sve uvjete za posvojenje. Bila je sljedeća na popisu potencijalnih roditelja. I što se nje tiče, jedina.
Put u Kongo
"Kako izgleda postupak? Morate angažirati odvjetnika u Kongu koji će vam pomoći oko papirologije i voditi vas kroz proces na tamošnjem sudu. Potencijalnim posvojiteljima želim naglasiti da im je jako važno da dijete zadrži svoje ime. Bitno im je da dijete odgajate tako da ne zaboravi odakle je. Meni je posve logično njegovati njegovu tradiciju: svaki dan plešemo i pjevamo afričke pjesme i plesove. Ovaj tjedan stižu nam i bongosi jer on kad god stigne, bubnja", otkriva Lana. U njezinom slučaju posvojenje u Kongu završeno je za devet mjeseci: trajalo je od kolovoza 2021. do ožujka ove godine. Detalji o procesu uključuju vrlo osobne podatke o mališanu pa ih Lana, razumljivo, ne iznosi. Njen dječak će, kad dovoljno poraste, pojedinosti o svojoj afričkoj obitelji i rodnom gradu doznati od nje, a ne iz medija.
"Kad u Kongu pribavite sudsku presudu o posvojenju, u Hrvatskoj se pokreće postupak priznavanje strane sudske presude kako biste djetetu pribavili naše osobne dokumente i putovnicu. Naišla sam na osobu kojoj je došlo ispravljati sudske dokumente iz Konga. I njih "podučiti" kako bi to trebalo izgledati premda ne zna francuski, službeni jezik u toj zemlji. To je bilo van svake pameti. Ta osoba dala si je za pravo zaustaviti proces pribavljanja hrvatskih dokumenata za Barakela iako sam imala sve što je bilo potrebno. Uz to sam već kupila povratnu avionsku kartu za sebe te kartu u jednom pravcu, za Hrvatsku, na ime svog sina. Nekako sam uspjela i to riješiti, ne pitajte me kako", priča dramaturginja.
Kad se naposljetku zaputila u dječakov rodni grad, upoznala se s dvije obitelji koje su išle po posvojene djevojčice. Posvojitelje su smjestili u rezidenciju nadomak grada s naoružanim čuvarima: u toj zemlji, kažu, nije pametno ostaviti Europljane bez pratnje. Čekali su djecu iz sirotišta čiji im je predstavnik još jednom, svakom ponaosob, ponovio sve o mališanima, od obiteljske situacije do cijepljenja. Nalazili su se u svojim sobama: čekali su da im na vrata pokuca odgajateljica iz doma s djetetom. Sobe su ispunili šarenim balonima jer su zaključili da će ih razveseliti.
Mama Lana
"Dočekala sam ga s plišanim patkom: to mu je i danas najdraža igračka. Odmah mi je prišao, zagrlio me, sjeo mi u krilo i zadovoljno rekao: "Moja mama Lana". Što da vam kažem, rasplakala sam se. Na fotografijama koje su mi slali bio je sitan, a u zagrljaj mi je došao mali bucko. To je zbog slatkog griza kojim ih hrane, najboljim što imaju u domu za djecu bez dječjeg igrališta. Pomislila sam da ću mu morati malo pomalo u jelovnik uvoditi maslinovo ulje, povrće, meso i ribu. Kako ćemo svaki dan šetati do plaže da razvije bolje motoričke sposobnosti, uživa u igri u dječjem parku"...
Kad su stigli u zračnu luku i presjeli u Keniji, predložila mu je da u raskošnim suvenirnicama izabere što god želi - htjela je da sa sobom ponese uspomenu na Afriku. Barakel je oklijevao. Na kraju je otišao do male voćarnice i izabrao dvije banane. Jednu je pružio mami Lani.
"Sve dijeli. Kad dobije slatkiš i ja moram uzeti malo. Takav je moj dječak", kaže dramaturginja dodajući da se prevarila predviđajući postepeno uvođenje u mediteransku prehranu. Prigrlio ju je odmah! Pomno očišćenu ribu te povrće "mlati" kao veliki, a pileće batke (pohani picek je agramersko kulinarsko naslijeđe njegove mame) jednostavno obožava.
"Jutro uvijek započinjemo žličicom maslinovog ulja. To mu je super. Oblizne se i kaže: "Fino". To mu je, osim "mama Lana", prva hrvatska riječ koju je naučio. Slutim da će postati gurman", zaključuje.