Političarka i psihijatrica u nadolazećoj godini ima dva važna događaja, a u razgovoru nam je rekla kako joj suprug pomaže u odgoju djece, kako se mladi nose s mentalnim problemima, a komentirala je i porast nasilja nad ženama.
Tridesetdevetogodišnja Zagrepčanka Ivana Kekin ima dvije potpuno različite karijere. Kao psihijatrica i subspecijalistica psihoterapije uglavnom šuti i sluša, a kao političarka - mnogo govori. No, članica stranke Nova ljevica i saborska zastupnica platforme Možemo! svoje je dvije profesije uspješno povezala, jer se u parlamentu primarno bavi temama vezanima uz zdravstvo i školstvo, mentalno zdravlje djece i mladih, prava žena i LGBTQI osoba...
Nova će godina za nju biti posebno izazovna i iscrpljujuća jer je izborna, no Ivana kaže da je adrenalin pokreće. Trudit će se, međutim, da tijekom kampanje ne zapostavi obitelj - 53-godišnjeg supruga Milu Kekina, glazbenika s kojim je u vezi od 2006., i njihovo dvoje djece: 16-godišnjeg sina Vitu i 11-godišnju kćer Mišu. Otkrila nam je mnoge zanimljivosti iz privatnog i poslovnog života, a govorila je o mentalnom zdravlju te vlastitim tjeskobama.
Koji su vaši strahovi?
- Strah me je kad vidim u kakvim vremenima živimo, pogotovo u kontekstu majčinstva. Toliko je ratova, nasilja i siromaštva, a bojim se i kakvu ćemo zemlju našoj djeci ostaviti zbog klimatskih promjena. Nema smisla kontinuirano brinuti oko stvari na koje nemamo utjecaja, ali ne možemo se ni potpuno isključiti i prepustiti samo ugodnim i umirujućim radnjama. Time u svrhu samozaštite odbijamo preuzeti odgovornost. Trebamo pronaći granicu u kojoj ostajemo informirani, a da to ne utječe na našu funkcionalnost.
Što vama najviše pomaže kad se loše osjećate?
- Razgovor s bližnjima, povjeravanje i priznanje da osjećam strah ili napetost. Aktivno tražim utjehu od supruga ili prijatelja, a kao psihijatrica i drugima preporučujem da se ne zatvaraju jer to može pogoršati problem.
Kako se može ublažiti melankolija nakon blagdanskog blještavila?
- Mislim da je jedan od razloga siječanjske depresije to što se ljudi povuku u sebe. Manje se druže i manje izlaze. Socijalna smo bića i zato bih svima, a posebno onima koji osjećaju postblagdanski blues, savjetovala da i u siječnju i veljači ulažu u kvalitetne odnose. U novije vrijeme smo se skloni više socijalno izolirati jer možemo lakše doći do instant zadovoljstava: s pomoću mobitela naručiti najdražu hranu, isti čas gledati omiljenu seriju...
Što mislite o nametanju imperativa sreće?
- Prvo, mislim da to ljudima nije svojstveno. Nije prirodno da cijelo vrijeme budu sretni, niti je to nešto čemu kontinuirano treba težiti. Normalno je kroz život, tjedan ili dan prolaziti kroz različita raspoloženja i osjećaje. Normalno je katkad ne spavati od zabrinutosti te biti neobjašnjivo i bezrazložno tužan. Uz pomoć digitalizacije i društvenih mreža došli smo do faze u kojoj se samo apsolutno zadovoljstvo i apsolutna slika sreće smatra psihičkim zdravljem. A to nije točno. To je problematično za nesigurne osobe, a najviše za klince koji ne uzimaju u obzir da je mnogo toga namješteno.
Kakva je situacija s mentalnim zdravljem djece i mladih?
- Dramatična. Procjenjuje se da imamo više od 50 tisuća djece i mladih u potrebi, a svega 56 dječjih i adolescentnih psihijatara, i javno i privatno. Problem je i to što imamo malo liječnika na specijalizaciji iz tog područja. Kao liječnicu me često traže preporuku za dječjeg i adolescentnog psihijatra ili psihologa, a ja nemam odgovor jer su čak i privatnici popunjeni godinu dana unaprijed. A kad ste roditelj tinejdžera koji se samoranjava, depresivan je ili jako popušta u školi ne možete čekati.
Što je uzrok porasta lošeg psihičkog zdravlja klinaca?
- Ratovi, pandemija, potres pa i proces digitalizacije. Mnogo toga se svelo na virtualne kontakte i nestvarne slike koje se kontinuirano gledaju. Moja kći voli TikTok pa u šali znam reći da klinci poput nje imaju pažnju k‘o piceki - pet sekundi jedno, pet sekundi drugo. Njima je dugometražni crtić ozbiljno ulaganje vremena, jer svi sadržaji koje gledaju nisu dulji od minute. Tu je i "cyberbullying", a pritom generacije sadašnjih roditelja nisu dovoljno kompetentne da bi mogle pratiti i kontrolirati što njihova djeca rade u virtualnom svijetu. Dobro je što su današnji klinci svjesniji svog mentalnog zdravlja. U određenoj mjeri smo destigmatizirali tu temu pa će češće reći da su depresivni ili tjeskobni.
Kako vaša djeca prihvaćaju to što ste vi i suprug javne osobe?
- To bi trebalo pitati njih, ali generalno bih rekla da su se navikli. Pogotovo s Miletom koji je bio javna osoba otkad su se rodili. Jedno vrijeme im je trebalo da se adaptiraju na moj novi posao. Sada značajno više radim pa je kći znala izražavati nezadovoljstvo jer sam u bolnici imala strukturiranije i uređenije radno vrijeme. No, mislim da su se sada oboje prilagodili. Kad bih nekog tko mi dođe na terapiju znala pitati kakvo mu je bilo djetinjstvo, odgovor bi uvijek bio isti - normalno. I to je zapravo točno, jer svakome je njegovo djetinjstvo normalno. Tako je i mojoj djeci normalno da su im oba roditelja javne osobe, iako im to sigurno stvara i određene teškoće i pritiske. Nisu ni sva djeca ista: moja kći je rođena za pozornicu, voli svjetla reflektora i sklona je performansima, a sin ne.
Koliko vam suprug pomaže u odgoju djece?
- Mile je stvarno ozbiljno uskočio. Zezali smo se da otplaćuje dug jer je nakon rođenja prvog djeteta stalno bio na turnejama. Klinci su veći, no katkad osjećam užasnu grižnju savjesti zato što s njima provodim premalo vremena.
Kako je biti u braku s glazbenikom?
- Ključno je imati muža koji je zadovoljan svojim poslom. Ako voli svoj posao, onda je i sretan čovjek. Bilo je neizvjesno za vrijeme pandemije, jer nije mogao nastupati i nije znao kad će moći. To se prelamalo i na financijski aspekt i na Miletovo raspoloženje. Pitao se koja je njegova svrha, hoće li ikada moći raditi ono što je zamislio i ako ne, što će raditi.
Zašto je u porastu nasilje nad ženama?
- Naše društvo je dubinski patrijarhalno. Žene manje zarađuju, obavljaju više neplaćenog rada, nemamo dovoljno liječnika za reproduktivnu skrb žena, drugačije odgajamo djevojčice i dječake... U jednom od udžbenika iz politike i gospodarstva ima pitanje: "Smatrate li da se žene trebaju baviti politikom i koje su moguće pozitivne i negativne posljedice toga?" Nasilje ne prepoznajemo na početku, a događa se u kontinuitetu i progresiji. Nemamo ni educirane ljude u sustavu, ni prevenciju na primarnoj razini, ni adekvatno sankcioniranje. Važno je i da javne osobe o tome govore. Ida Prester je napravila vrijednu kampanju, a to je bila i #MeToo. Kad je krenula i meni je počelo "sijevati". Mislim da nema žene koja nije doživjela neku vrstu uznemiravanja. Patrijarhat nikoga ne diskriminira. Seksualni zločini ne smiju zastarijevati, jer tu vrstu traume žrtve često ne mogu odmah iznijeti. Nekim mojim pacijenticama trebalo je dvadeset godina.
Zašto žrtve nasilnike ne prijavljuju odmah?
- Seksualne traume su duboko devastirajuće. Uzrokuju golemi osjećaj stigme i stida. Nasilnici su vrlo često manipulativni i usade taj osjećaj. Pritom je naše društvo relativno zakopčano. Ne želimo seksualni odgoj u školama i ne želimo o tome razgovarati. A potiskivanje je kao da cijelo vrijeme nosite hrpu kamenja. Žene s kojima sam radila patile su od drugih problema mentalnog zdravlja, a korijen im je bila trauma koje nisu bile svjesne. Energija, naime, nije beskonačna. Ako vaš psihološki aparat ulaže mnogo energije bi potisnuo neku traumu, ima je manje za ostale stvari. Između ostalog i za to da se osjećate dobro, ispunjeno i sretno. Moramo stvoriti sustav gdje će se žrtve osjećati zaštićeno, poslati poruku da zlostavljača mogu prijaviti kad god žele i imati suportivni mehanizam za liječenje njihovih trauma.
Što mislite o komentarima na golišave fotografije s društvenih mreža novog ministra gospodarstva Damira Habijana?
- Najmanji je problem vježba li kolega Habijan u teretani i stavlja li svoje fotografije na Instagram. Zašto bi se to ikoga ticalo u kontekstu činjenice da je ministar gospodarstva? Komentirati njegovu vjerodostojnost kroz to je diskriminirajuće, problematično i banalizira politiku. Razočaralo me i to što su time baratali oni koji bi se pobunili da se tako nešto radi ženi.
Nije korektno damama spominjati godine, no 24. siječnja ćete proslaviti 40. rođendan. Bojite li se starenja?
- Trudim se dostojanstveno nositi s godinama i podsjećati da je starenje privilegija. Iritira me to što se od žena očekuje da budu vječno mlade. Mislim da je to još jedan kapitalistički trik na koji smo pale tisuću puta pa hrpu love dajemo kako bismo kao izgledale mladoliko. Nemam ništa protiv estetskih zahvata, ali voljela bih ne podleći tom pritisku i novac uložiti u nešto drugo.
Pratite li modu?
- Ne mogu reći da sam otporna na nju. Ne kupujem često, ali zato volim uložiti u malo bolji "statement" komad. Pobornica sam minimalizma i androgene odjeće.
Što radite u slobodno vrijeme?
- Tri stvari, a prva je fizička aktivnost. Vježbam ujutro kad se dignem - hvala susjedu ispod nas što to tolerira - a po gradu dnevno pretrčim dvoznamenkasti broj kilometara. Jako volim i kuhanje pa u šali kažem da to najbolje radim, bez obzira na sve stečene titule. Sama radim "sourdough" kruh. Taj kvasac već godinama živi i putuje s nama kao da je dio obitelji.
Što vas još opušta?
- Čitanje. Zadnja knjiga koja me oduševila je "Max, Mischa & ofenziva Tet", norveškog pisca Johana Harstada. Posljednji put sam se tako oduševila Franzenovim "Korekcijama" ranih 2000-ih.
Što su vam ciljevi u 2024.?
- Da razvalimo na izborima, što ne dvojim da hoćemo. A privatno da u cijeloj toj ludnici uspijem provesti kvalitetno vrijeme s klincima, mužem i prijateljima. I da dobro proslavim 40. rođendan.
Imate li "plan i program" za to?
- Zamolila sam muža da mi napravi party iznenađenja, a ja ga malo nadzirem iz sjene. Nisam nikad slavila rođendane. Imala sam jedan tulum u životu, kad sam 2018. doktorirala, a od ovog očekujem da bude bolji!