Zagrebačka glumica zvijezda je predstave "Dražen" u kojoj igra Biserku Petrović, majku košarkaškog genijalca iz Šibenika, grada u kojem je rođena.
Prije dvadesetak godina zagrebačka glumica Daria Knez Rukavina bila je voditeljica prvog "Big Brothera", zvijezda serija "Bumerang" i "Kazalište u kući", te se afirmirala kao jedno od najprepoznatljivijih lica s malih ekrana. Upravo zbog tadašnje popularnosti, danas još više cijeni mir i privatnosti koju kao supruga i majka uspijeva zadržati za sebe, a presretna je i zbog angažmana u Trešnji, najvećem dječjem kazalištu u zemlji, čiji je ansambl, kako kaže, "najbolji u svemiru". U predstavi "Dražen", koprodukciji HNK u Šibeniku i Trešnje, oduševila je ulogom Biserke Petrović, majke sportskih genijalaca Dražena i Aleksandra Petrovića.
Jeste li imali tremu uoči premijere predstave "Dražen", jer vas je iz publike gledala Biserka Petrović, čiji lik igrate?
- Naravno, baš je bilo posebno iskustvo, iako tremu imam uvijek, rekla bih da sam se već saživjela s njom. No, ovaj put je bila još izraženija.
Što vam je rekla nakon predstave?
- Bila je jako zadovoljna, što je cijeloj ekipi naše predstave, na čelu s redateljem Paškom Vukasovićem, puno značilo. S majčinskom ljubavlju nam je prepričavala neke zgode iz Draženovog i Acinog djetinjstva.
Po čemu je Dražen bio poseban?
- Bio je jedinstven po svom talentu, upornosti, osobnosti...
Rođeni ste u Šibeniku, kad ste se preselili u Zagreb?
- Nikada nisam živjela u Šibeniku, ali Šibenik zato živi u meni. I ta ljubav se sve više rasplamsava kako godine prolaze. U Šibeniku sam se rodila i ljeta provodila kod bake i dide, ali cijeli život sam u Zagrebu. Ta su ljeta neizbrisivi dio mene, ona su me na neki način definirala kao osobu.
Po čemu ste tipična Šibenčanka?
- Po britkom jeziku, možda, koleričnom temperamentu, kratkom fitilju, strasti... Premda ne vjerujem u te geografske odrednice. Ali istina je, kako bi rekao Arsen, da su svi iz Šibenika "malo puknuti, valjda od mangana".
Pratite li uopće košarku i sport općenito?
- Kako to već ide sport pratim kad smo dobri i kad pobjeđujemo... Kao dijete sam uz tatu pasionirano zavoljela sport. Moj tata je bio na svakoj Ciboninoj utakmici, nijednu nije propustio. Sve ovo o čemu pričamo u našoj predstavi, to zlatno vrijeme naše košarke, svemu je tome on svjedočio iz prvog reda. Gutao je Sportske novosti svakog jutra, išao na utakmice Dinama i Cibone i tu je ljubav prenio seki i meni.
Jeste li sportski tip?
- Volim sport, ali ga samo gledam. Fakat nisam sportski tip i žao mi je zbog toga. Volim voziti bicikl, ali ne po gradu, nego u rijeku ili more, u prirodi, u zalazak sunca... Puno se uvjeta treba ispuniti. I volim ples, plesati bih mogla bez prestanka.
Jeste li ikad bili na dijeti?
- Jesam, naravno, ali sve manje sam sklona takvim radikalnim odlukama. Veliki sam gurman i hedonist i stvarno vjerujem da zdravi život uključuje sve, pa ponekad i nezdravo. Bogu hvala nisam više mlada pa se ne moram nositi s današnjim nerealnim idealima ljepote. Plastika, fileri, botox.., nije to za mene, jer se ne plašim starosti i promjena koje ona donosi. Dapače, zahvalna sam na svakoj bori jer sam je doživjela i zaslužila. To prihvaćanje sebe u nekom novom formatu bi trebao biti prirodan proces, a stalno nam se nameće da se osjećamo loše ako ne pratimo trendove i ako ne glumimo da smo zauvijek mladi. No, volim biti dotjerana i dostojanstveno starjeti.
Što su po vama najveći izazovi roditeljstva?
- Među mnogim izazovima kontrola vremena i sadržaja koji naši klinci konzumiraju na internetu je sigurno jedan od najvećih. Vremena nisu bezbrižna i to me užasno brine, jer bi djetinjstvo trebalo biti bezbrižno i djeca bi se uz ostalo trebala naučiti i dosađivati, a čini mi se da je dokolica potpuno podcijenjena. Od malena ih se sa svih strana fila nametnutim idealima izvrsnosti i uspjeha, a uskraćuju im se pravo na pogrešku. Ne sviđa mi se to.
Uspijevate li vi i vaš suprug, redatelj Tomislav Rukavina, kontrolirati kako vaše kćeri provode vrijeme on-line?
- Tomica i ja se stvarno trudimo i nadam se da uspijevamo. Uz malo kontrole i puno povjerenja sve bude okej, ali mi je načelno žao svih tih izgubljenih sati u virtualnom polusvijetu. I sama sam non stop s telefonom u rukama, pa znam da je to vrsta ovisnosti. Koristiti to za zabavu, u nekim umjerenim granicama, može, ali spavati s mobitelom u rukama i bdjeti na društvenim mrežama, e to ne može.
Čemu želite naučiti kćeri Ninu i Evu?
- Nježnosti i mudrosti. Da budu nježne prema sebi. Da znaju prepoznati što je dobro za njih. Da osluškuju druge, a slušaju sebe. Da budu mudre. Da se nikad ne predaju, osim u ljubavi. Pamet u glavu i srce na dlan, kako drukčije?
Jesu li vaše kćeri umjetnički tipovi, čime se bave?
- Da, Nina i Eva imaju istančan smisao za humor i izraženu empatiju, a već godinama se bave plesom u ZeKeMu. Užasno sam ponosna na njih jer izrastaju u ljude kojima bih s punim povjerenjem ostavila ovaj svijet da od njega naprave neko bolje mjesto za život.
Kako ste doma podijelili kućanske poslove?
- Ravnopravno. Tomica ima zlatne ruke pa sve po kući i vikendici popravlja, uživa u drvodjelstvu i izrađuje svakakve predmete od drva. Ja sretna. Bolje to nego da u krizi srednjih godina sanjari o skupocjenom autu bez krova. Ja prezirem kućanske poslove, ali ih odrađujem. Ne volim ni peglanje, ni usisavanje, ali volim da mi je sve uredno i čisto pa se borim sama sa sobom. Najdosadnije mi je spremati suđe iz suđerice.
Prije dvadeset godina bili ste jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica: što vam je slava donijela, a što odnijela?
- Donijela mi je veće honorare, što mi tada nije bilo bitno, a uzela mir, što mi je najbitnije. Tada mi je svega bilo previše, bila sam rastrgana, nisam imala sekundu vremena za sebe, nisam spavala, svi su bili puni očekivanja... Pa mi se posao, koji obožavam, pretvorio u neku vrstu patnje, od čega sam samo željela pobjeći. Povratak u kazalište vratio mi je mir.
Na što vam nije žao potrošiti novac?
- Posebno sam slaba na potrebe svojih kćeri. Nekad su to bile igračke, slikovnice, svakakve potrepštine, a sad je to odjeća, kozmetika, putovanja, stvari za školu...
A na što jest?
- Na sve ostalo. Generalno mi se čini da svega imamo previše: stvari, robe, ukrasa, namještaja... Gušimo se u stvarima koje nam pružaju jednokratno zadovoljstvo, o čemu smo postali ovisni. Osvijestila sam to pa zato svaku stvar u dućanu nekoliko puta prevrnem kroz ruke, pitajući se treba li mi zaista. Odgovor je obično - ne.
Što su prednosti, a što mane zajedničkog rada sa suprugom, redateljem Tomislavom Rukavinom?
- Svega jednom smo radili skupa prije 18 godina, ali imamo jedan projekt u planu. I mane i prednosti svode se na isto, a to je da smo skupa po cijeli dan.
Što su vam najveći gušti?
- Kad puno radim, najveći gušt mi je spavati, a volim i piskarati, pecati s curama, šetati Bobija po nasipu, ići u posjet mami i tati u Veliku Goricu, roštiljati u našoj kućici u Zagorju, piti kavu s Tomicom, igrati igrice, cerekati se sa sestrom, ljubiti svoje velike djevojčice, slušati glazbu, uživati u tišini... A kad ne radim, onda bih samo radila, to mi je najveći gušt.