U kina stiže biografski film o američkoj fotografkinji, ratnoj reporterki, modelu i umjetničkoj muzi koja je slavu stekla na naslovnicama modnih magazina, a smisao pronašla u prljavim rovovima Drugog svjetskog rata.
Trebalo je proći dugih devet godina da se britanskoj glumici Kate Winslet (48) ostvari žarka želja da uđe u kožu Lee Miller, koju glumi u biografskom filmu "Lee", koji u naša kina stiže 10. listopada. Oduvijek je bila fascinirana uzbudljivim i nekonvencionalnim životom te osebujne američke fotografkinje, ratne reporterke, modela i umjetničke muze s početka 20. stoljeća., no 2015. dogodilo se nešto što ju je potaknulo da počne ozbiljno razmišljati o snimanju filma posvećenog upravo njoj.
"Moji prijatelji, vlasnici aukcijske kuće iz Cornwalla, naletjeli su na stol koji je pripadao Annie Penrose, sestri Rolanda Penrosea, koji je bio suprug Lee Miller. Darovali su mi ga, znajući da iz hobija skupljam lijepe stolove, i tako je taj komad namještaja završio u mojoj kući. Jedne večeri počela sam zamišljati Lee kako sjedi za tim stolom, okružena svojim prijateljima umjetnicima i pomislila - zašto nikada nitko nije snimio film o toj nevjerojatnoj ženi?", zapitala se Kate. Kao podlogu za scenarij iskoristili su knjigu "Životi Lee Miller" njezina sina Anthonyja Penrosea, koji je imao kompleksan i težak odnos sa svojom majkom.
Lee, naime, nije imala nikakvih majčinskih kapaciteta ni emocija, a uz to je bolovala od depresije i borila se s alkoholizmom, pa mu je dadilja postala zamjenska majka. Anthony je dugo svojoj biološkoj majci zamjerao na nevoljkosti da mu pruži ono za čim je najviše čeznuo, svoju pažnju, pitajući se što je moglo biti važnije od brige za vlastito dijete. Odgovor na to pitanje pronašao je tek nakon njezine smrti 1977., na tavanu obiteljske kuće Farley Farm u Istočnom Sussexu, na koji je Lee bez znanja svojih ukućana pohranila 60 tisuća negativa i 20 tisuća fotografija koje je snimila tijekom godina - na prvim linijama fronta tijekom Drugog svjetskog rata, u bolnicama, na ulicama razrušenih gradova, zajedno s gomilom dokumenata i pisama. Tek je tada njezin sin shvatio koliko je Lee bila kompleksna i neustrašiva osoba, koja nije živjela samo jedan život već njih više paralelno. Film koji u kina stiže u listopadu fokusira se na specifično razdoblje njezina života, između 1938. i 1948., u kojem se nakon kratke i iznimno uspješne karijere modela bacila u svijet ratne fotografije uz napomenu da "ne želi biti na slici već stvarati slike".
Elizabeth Lee Miller rođena je 23. travnja 1907. u američkom gradiću Poughkeepsieju u državi New York, u obitelji inženjera, inovatora i fotoamatera Theodorea Millera i medicinske sestre Florence Miller. Iako je imala mlađeg brata Erika i starijeg brata Johnnyja, upravo je lijepa djevojčica krupnih plavih očiju bila očeva miljenica. Lee je imala idilično djetinjstvo do sedme godine kad je doživjela jednu od najvećih trauma u životu - tijekom boravka kod obiteljskih prijatelja u njujorškom Brooklynu silovao ju je njihov sin i prenio joj gonoreju. Ta se bolest u vremenima prije penicilina mogla liječiti samo svakodnevnim ispiranjem vagine i tjednim cijepljenjem, što je bio iznimno mučan postupak za djevojčicu. Roditelji su silovanje čuvali kao tajnu, no idućih su godina Lee redovito vodili psihijatru, koji joj je savjetovao da ljubav i seks tretira kao "odvojenu robu". Čega se tijekom života i držala, na očaj svojih ljubavnih partnera. - Emocionalno moram biti potpuno zaokupljena poslom ili muškarcem kojeg volim, ali to ne znači da mu moram biti fizički vjerna - objašnjavala je. Slatka djevojčica izrasla je u prelijepu djevojku koja je često pozirala svom ocu. Theodore je u obiteljskom domu napravio mali studio i tamnu komoru, svijet u koji je uvelo i Lee, darovavši joj za deseti rođendan fotoaparat Kodak Box Brownie. Otac je snimio tisuće fotografija svoje kćeri od rođenja do odrasle dobi, uključujući i seriju golih portreta u tinejdžerskoj dobi, u kojoj je Lee bila iznimno buntovna. Zbog lošeg ponašanja izbacili su je iz nekoliko škola, a s osamnaest godina nagovorila je oca da je pusti na studijsko putovanje u Francusku. U Europu je stigla prekooceanskim brodom SS Minnekahda, ali ne sama već s dvije pratilje od kojih je jedna bila osiromašena poljska grofica - usidjelica, koju je njezin otac angažirao da nadzire i štiti njegovu nestašnu kćer u mjesecu koji je trebala provesti u Parizu, prije odlaska u školu u Nici.
"Ispostavilo se da je pansion u kojem smo odsjele javna kuća. Srećom, mojim je čuvaricama trebalo pet dana da to shvate, tijekom kojih sam se sjajno zabavljala: ili sam visjela na prozoru gledajući kako klijenti dolaze ili sam proučavala koliko se često mijenjaju muške cipele ispred ulaza u sobe", prisjetila se Lee. Nije trebalo dugo da konzervativne gospođe odustanu od čuvanja slobodoumne i neuhvatljive djevojke te se vrate u SAD. Ona se pak zadržala u Parizu i upisala L‘Ecole Medgyes pour la Technique du Theatre, ušavši u tamošnje umjetničke krugove. Kad je shvatio da mu se kći nema nikakve namjere vratiti kući, Theodore je otišao po nju. Lee nije imala dovoljno novca da se sama uzdržava pa je poslušala oca i vratila se u SAD, ali ne u rodni grad već u New York, gdje je počela studirati umjetnost i učiti ples. Uvijek zanesena i brzopleta, jednog je jutra umalo završila pod kotačima jurećeg automobila na Manhattanu - u zadnji čas na sigurno ju je povukao slučajni prolaznik u čijem se rukama onesvijestila od šoka. Ispostavilo se da je njezin spasitelj glavom i bradom Condé Nast, slavni novinski izdavač koji je bio toliko očaran ljepoticom da joj je, čim je došla k sebi, ponudio da postane Vogueov model. Samo nekoliko mjeseci kasnije ilustrator Georges Lepape nacrtao je lice Lee Miller za naslovnicu Voguea koji je izašao 15. ožujka 1927., s vizurom New Yorka kao pozadinom.
Zvijezda je bila rođena. Lee je postala najpopularniji američki model i miljenica njujorške društvene scene, družeći se s Charliejem Chaplinom, Georgeom Gershwinom i članovima obitelji Vanderbilt. Modni velikani poput fotografa Edwarda Steichena i Georgea Hoyningena-Huenea snimali su je u glamuroznim dizajnerskim kreacijama, udvarači opsjedali, a jedna je američka kompanija koja se bavila proizvodnjom stakla oblikovala čaše za šampanjac u obliku njezinih grudi. Sve je to bilo vrlo glamurozno i potpuno neispunjavajuće za Lee. U svom je dnevniku nacrtala mladu ženu noževima pričvršćenu za fotografsku pozadinu, želeći iskovati za sebe novi identitet, izvan okvira kamere. Posao modela bio je predobro plaćen da bi ga se samo tako odrekla, dok sudbina nije uplela prste. Fotografiju Lee koju je snimio Steichen, bez njezina dopuštenja, otkupili su i upotrijebili u reklami za uloške, što je bilo prvi put da se u njoj koristila slika stvarne žene. Oglas je izazvao skandal, Steichen je krivo procijenio da su došla neka nova, modernija vremena, a sve se to prelomilo preko leđa mlade Lee, koja je doslovno preko noći ostala bez svih poslovnih angažmana. Odlučila je otići iz SAD-a, prvo je putovala po Italiji, a onda stigla u Pariz, odlučna da se bavi fotografijom i uči od najboljeg - sedamnaest godina starijeg američkog umjetnika Mana Raya koji je živio u Francuskoj. Ray je bio slikar, fotograf, kipar i redatelj, pripadnik nadrealističkog umjetničkog pokreta, na čija je pariška vrata stigla sa Steichenovom preporukom u torbici (bilo je to najmanje što je mogao učiniti nakon što joj je nehotično uništio karijeru modela) i bez najave. No, tamo ga nije uspjela pronaći, njegov joj je asistent rekao kako je Man otišao na odmor u Biarritz. Razočarana Lee sjela je u kafić u blizini kako bi smislila što će dalje. Pojadala se konobaru, ispričavši mu detalje svog propalog plana, kad se dogodilo čudo - u kafić je ušao Ray. Prišla mu je, predstavila se i kazala kako želi postati njegova učenica.
"Ne primam učenike, a osim toga upravo idem na odmor", odbrusio joj je slavni umjetnik, ne dopuštajući joj da primijeti koliko su ga njezina ljepota i samopouzdan stav zaintrigirali.
"Onda idem s vama!", nepokolebljivo mu je odvratila. Lee je u početku radila kao Manova asistentica i recepcionerka u njegovu studiju, plijeneći pažnju posjetilaca svojom izvanserijskom ljepotom. Madge Garland iz britanskog Voguea opisala je jednom prilikom kako bi vas u studiju Mana Raya "dočekala takva ljepota da biste zaboravili zašto ste došli". Učitelj i učenica ubrzo su postali par, a Lee je snimajući na Kodakovu fotoaparatu koji joj je Ray dao na korištenje uskoro pokrenula vlastiti pariški studio, u kojem su nastajale njene modne i nadrealističke fotografije. U umjetničkoj fotografskoj produkciji postala je ravnopravna svom partneru, a njihova suradnja doživjela je vrhunac 1930. kad su igrom slučaja otkrili benefite tehnike solarizacije (posebne laboratorijske tehnike kojom se dobiva slika na granici negativa i pozitiva). Za sve je bio odgovoran jedan - miš. Naime, dok je Lee razvijala neke svoje radove, tamnom komorom protrčao je drski glodavac, natjeravši je da poskoči i instinktivno upali svjetlo u ključnoj fazi razvijanja fotografija. Znajući što je učinila, brzo je ugasila svjetlo, no umjesto da ih baci, odlučila je ipak do kraja razviti fotografije, shvativši da je učinak "pogreške" fantastičan.
Osim učenice i ljubavnice, Lee je postala i Manov omiljeni model. Kako je u privatnom životu nije uspijevao obuzdati (bila mu je emotivno vjerna, ali ne i fizički), Man ju je volio profesionalno "obezglavljivati", fotografirajući samo dijelove njezina tijela. Par se družio s najslavnijim umjetnicima svog vremena poput Pabla Picassa, Salvadora Dalija i Jeana Cousteaua, u čijem je eksperimentalnom filmu "The Blood of a Poet Lee" glumila. Da je bila riječ o originalnoj umjetnici koja je u stanju nadmašiti svog slavnog mentora, svjedoče brojni radovi Lee Miller, a jedan od najsnažnijih bez sumnje je diptih bez naslova iz 1930. kojim je na tanjuru, poslužene baš poput obroka, predstavila odrezane ženske dojke prokrijumčarene iz bolnice nakon radikalne mastektomije kojoj se podvrgnula njena prijateljica. Bila je to umjetnička kritika doživljavanja žena kao seksualnih objekata.
Ljubavna veza Lee i Mana s vremenom je postala iznimno toksična: Man je bio opsjednut s Lee, želeći nadzirati svaki njezin korak, ona je pak bila ljubomorna na Manovu bivšu ljubav, kabaretsku zvijezdu Kiki de Montparnasse. Kad joj je 1932. vječna drama dojadila, Lee se odlučuje vratiti u Ameriku i otvoriti vlastiti fotografski studio u New Yorku (prvi čija je vlasnica bila žena). Posla je bilo preko glave jer su se pripadnici visokog društva natjecali tko će stati pred njezin fotoaparat, a osim komercijalnih fotografija snimala je i one za svoju dušu. Na jednom koktel partiju upoznaje šarmantnog bogatog Egipćanina Aziza Elouija Beya, za kojeg se 1934. udaje i seli u Kairo.
"Stalno smo išli na ekspedicije u pustinju, tražeći nove oaze, izgubljena sela i tragove nepoznatih civilizacija. Naravno, nikad ništa nismo pronašli", u jednom je intervjuu ispričala Lee, čiji fotografski rad u Egiptu doživljava procvat. Dok se u Parizu pod Manovim utjecajem fokusirala na fotografiranje ljudskog tijela, a u New Yorku na glamurozne portrete, njezini radovi iz egipatskog razdoblja označavaju početak zanimljive nadrealističke umjetničke estetike kroz očaravajuće pustinjske prizore. Iako tijekom tog razdoblja nije radila kao profesionalni fotograf, fotografije koje je snimila dok je živjela u Egiptu, uključujući "Portrait of Space", smatraju se nekim od njezinih najupečatljivijih nadrealističkih slika. Upravo je u Kairu Miller snimila fotografiju pustinje u blizini Siwe koju je vidio belgijski slikar René Magritte te inspiriran njome naslikao rad "Le Baiser" iz 1938.
Manu Rayu je prekid s Lee strašno teško pao: posvećuje joj rad "Indestructible Object", metronom s okom (koje pripada Lee) koje otkucava (umjetnički se osvrćući na svoj rad iz 1923. "Object to be Destroyed"), a neće je prežaliti do kraja života, kao ni Aziz kojeg je ostavila 1937. zaljubivši se u britanskog umjetnika i pjesnika Rolanda Penrosea zbog kojeg se seli u London i počinje raditi za britanski Vogue stapajući u svojim radovima modu i umjetnost. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata potpuno mijenja smjer i postaje ratna fotografkinja. To će biti žanr fotografije kojim će se Miller proslaviti i zauvijek izvući iz sjene svog mentora i doživotnog prijatelja Mana Raya, ali i pronaći vlastiti smisao i umjetničku put. Umjesto da se vrati na sigurno, kući u New York, Lee ostaje u ratom razorenoj Europi, navlači vojnu uniformu i počinje raditi ratne fotoreportaže za britanski Vogue. Nakon što su muškarci završili na frontu, žene su morale zauzeti njihova radna mjesta u tvornicama, automehaničarskim radionicama i bolnicama, a Lee ih prati i snima. Kao jedina fotoreporterka na europskom frontu 1944. pridružuje se Savezničkim silama, koje su oslobađale zapadnu Europu, dokumentirajući idućih godinu i pol posljedice nacističkog terora, a uz svoje potresne fotografije često dopisuje vlastite doživljaje dokumentiranog trenutka, najčešće bijes i nemoć koje je osjećala. Snimala je ubijene ljude, logoraše ubijena duha u tek oslobođenim koncentracijskim logorima Dachau i Buchenwald, prizore smaknuća, pokušaja bijega, samoubojstva i masovnih hapšenja SS-ovaca i kolaboracionista. Zajedno s kolegom fotografom magazina Life Davidom E. Schermanom Lee je bila prva osoba koja je ušla u Hitlerov stan u Münchenu nakon što su američke snage oslobodile grad. Umorna, prljava i odlučna da pošalje svijetu poruku, skida se i ulazi u Hitlerovu kadu kako bi, kako je sama rekla, "skinula prljavštinu Dachaua sa sebe". Ta fotografija Lee u kadi, pored koje stoje njezine blatnjave čizme, iščitava se kao slavlje pobjednika u Drugom svjetskom ratu, ali i kao mala osobna pobjeda u poslu kojim dominiraju muškarci.
Nakon završetka rata Miller se 1947. udaje za Penrosea, u četrdesetoj rađa njihovo jedino dijete, sina Anthonyja, te se s obitelji seli na farmu u Sussex. Nažalost, ni majčinstvo ne uspijeva potisnuti traumu strašnih scena kojima je svjedočila tijekom rata. Iskustvo koje je prošla ostavit će neizbrisive posljedice na njezino psihičko zdravlje, a kako u to vrijeme PTSP nije bio prepoznat kao ozbiljan problem, Lee je utjehu potražila u alkoholu. Sve dokaze o svom fotografskom radu skrila je na tavan, ne želeći više o tome pričati, a nova opsesija postalo joj je kuhanje, aktivnost koja bi je barem povremeno uspjela istrgnuti iz kandži duboke depresije. Život na selu smatrala je nepodnošljivo dosadnim, pa je jedino uzbuđenje pronalazila za štednjakom, mahnito kupujući kuharice i smišljajući nova nevjerojatna jela kojima će impresionirati svoje goste. Lee i Roland u svom domu ugošćuju prijatelje, najveće umjetnike tog doba: Picasso, Henry Moore, Max Ernst i Man Ray redovito ih posjećuju, uživajući u Leeinim delicijama i inspirativnim razgovorima. O dječačiću Antonyju najviše se brine dadilja, koju tijekom godina počinje doživljavati kao zamjensku majku, dok onoj prvoj sve do njezine smrti 1977. (umrla je od raka u sedamdesetoj godini) nije uspio oprostiti što mu nije bila posvećena koliko je priželjkivao. Tek nakon pronalaska majčine arhive Anthony je osvijestio da uopće nije poznavao ženu koja ga je rodila niti mogao shvatiti kroz što je sve prošla i kakav je to na nju ostavilo trag.
"U starosti se uspjela othrvati alkoholu, no nažalost nas dvoje uvijek smo imali turbulentan odnos. Pa ipak, zahvaljujući njezinu fotografskom nasljeđu dobio sam uvid u intimni svijet Lee Miller koji mi je po mnogim pitanjima otvorio oči i omogućio razumijevanje te fascinantne žene", kaže Anthony, danas direktor Arhiva Lee Miller i Penroseove zbirke u kući njegovih roditelja, koji je s projekcije filma "Lee" izašao sa suzama u očima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....