Glumica iz Osijeka, zvijezda novih serija "Gora" i "Šutnja" koje se ovih dana kreću emitirati na malim ekranima, otkriva koliko joj je bilo izazovno na snimanjima, zašto nikada ne nosi raspuštenu kosu i po čemu je tipična Slavonka.
Sandri Lončarić, nacionalnoj prvakinji osječkog HNK, prvoj u povijesti tog teatra, život se baš nekako dobro posložio. Iza nje je godina u kojoj je jedva pronašla slobodan dan, a plodovi njezinog rada početkom listopada stižu na HRT. Ovu plavušu očaravajućih zelenih očiju gledat ćemo u čak dvije serije – kao inspektoricu Vesnu Horak u drugoj sezoni hvaljene ‘‘Šutnje‘‘ redatelja Dalibora Matanića te u novoj seriji ‘‘Gora‘‘, inspiriranoj radom Hrvatske gorske službe spašavanja u kojoj glumi kartografkinju Ivanu Bilić. Tijekom ljeta imala je premijeru nezavisnog filma ‘‘Žena s gumenim rukavicama‘‘, redatelja Marija Šuline, gdje igra njezina slavonska ekipa, a za koji mjesec trebala bi biti premijera filma ‘‘Sveta obitelj‘‘ redateljice Vlatke Vorkapić. Sandra trenutno boravi u Zagrebu gdje ima svoj stan jer ponovo snima, nakon čega, tvrdi, ide konačno na odmor. A odmor će provesti uglavnom u Zagrebu kako bi bila bliže svom sinu jedincu, 20-godišnjem Petru Tankosiću, mladom nogometašu koji je u srpnju potpisao za Nogometni klub Karlovac.
Što gledatelji mogu očekivati od serije ‘‘Gora‘‘? Čini se prilično uzbudljivo s obzirom na to da se radnja bazira na istinitim događajima HGSS-a.
- Vjerujem da će gledateljima biti jako zanimljivo jer su priče inspirirane istinitim događajima, ali naravno ima i fikcije pa se kroz 22 epizode prati i privatan život nas koji igramo spasioce. I moram reći kako se klanjam do poda svim HGSS- ovcima koji su, što često zaboravljamo, volonteri i koji svoje živote ugrožavaju kako bi spasili tuđe. Zato serija ima i edukativnu stranu kako bi pokazali što ljudi ne bi smjeli raditi i dovoditi sebe i druge u opasnost. Serija govori o prijateljstvu, junaštvu, ljubavi i žrtvi volontera iz HGSS-a.
Kakvo vam je bilo iskustvo ‘uletjeti‘ u cipele spasiteljice?
- Bilo je fizički jako zahtjevno jer je devedeset posto serije snimljeno u eksterijerima, u Gorskom kotaru i pri kraju na Sljemenu. Snimalo se pet mjeseci i vrijeme je ove godine, kao što znamo bilo prilično ćudljivo, od obilnih kiša i oluja do vrućina. Prvo nam je danima padala kiša pa smo radili u blatu i po sklizavom terenu, penjali se na stijene… Na Sljemenu nas je ulovila ona grozna oluja, našli smo se doslovce u tom oblaku. To je bila prava apokalipsa. Došla je u sekundi, a mi smo se mogli sakriti jedino u kombije dok su oko nas padala stabla i grane. Sreća da smo ostali živi. Nevjerojatno zastrašujuće iskustvo. No snimanje je unatoč svemu bilo predivno, odlična ekipa, odlični glumci, a priroda u kojoj smo snimali na sve je djelovala nekako smirujuće. Pa ako je i bilo nekih problema, rješavali su se bez panike, ležerno i smireno.
Vi ste u prilično dobroj formi?
- Od malena sam bila u sportu, plesala sam u folklornom društvu, danas hodam, planinarim, vježbam, vozim bicikl… Aktivna sam i to me veseli. Pogotovo kada sam u prirodi. A Osijek je raj za one koji se vole baviti raznim aktivnostima: premrežen je biciklističkim stazama, kilometrima se može voziti i šetati uz Dravu...
A možete li nam otkriti hoće li druga sezona ‘‘Šutnje‘‘ biti jednako uzbudljiva kao prva?
- Nisam vidjela još niti jednu epizodu, ali sudeći po scenariju, bit će vrlo uzbudljivo i napeto. Dok smo snimali, jedva sam čekala nove stranice scenarija koliko mi je bilo zanimljivo. Scenarij je morao biti prilagođen s obzirom na to da je Kijev, u kojem se snimalo prije rata, vrlo bitan za priču. Sada će se vidjeti ratni Kijev, a snimanje je odradila tamošnja ekipa. Osim toga, obožavam raditi s Dadom Matanićem pa je to iskustvo tim ljepše. Glavna glumačka ekipa proširila se za ulogu koju igra Branka Katić, a u epizodama će biti još mnogo drugih glumaca.
Puno radite, iza vas je više od sedamdeset uloga u matičnom HNK-u od kojih su mnoge glavne, a sve češće i više ste na malim i velikim ekranima. I vaš profesionalni početak je bio vrlo uspješan i zanimljiv.
- Da, jedan veliki ushit pa veliki pad. Odmah nakon završene Akademije dobila sam prvu glavnu ulogu u filmu ‘‘Zavaravanje‘‘ Željka Senečića, i za nju sam dobila Zlatnu Arenu u Puli. Paralelno s tim filmom snimila sam i ‘‘Crvenu prašinu‘‘ Zrinka Ogreste s kojim smo bili na festivalu u Veneciji. Na jednom partyju do mene su stajali Antonio Banderas i Melanie Griffith, Kusturica i mnogi drugi. Mislila sam da sam na vrhu svijeta. Prvo nagrada pa Venecija, pa svjetske zvijezde… I onda pet godina ništa. Nisam dobila ni jedan poziv za snimanje. Bio je to nakon euforije pad u ponor za koji danas znam da je bio za mene dobar. Kada sam naime, shvatila da poslovi ne padaju s neba, posvetila sam se teatru i privatnom životu. Udala sam se, rodila dijete, i da je bilo drugačije i da mi je tada krenula karijera, tko zna da li bih danas bila majka.
Život vam je zadao još nekoliko ‘udaraca‘.
- Da, nažalost. Prije pet godina iznenada je preminuo moj bivši suprug Željko Tankosić s kojim sam bila u odličnim odnosima. Trebalo je naći snage za našeg sina koji je bio u tinejdžerskim godinama kada mu je očinska figura posebno bitna. Bilo je teško i izazovno, ali smo zajedno taj period proživjeli, preživjeli i idemo dalje. Osim toga sigurna sam da bi moj Željo volio da smo sretni, da nastavimo dalje živjeti.
Kako ste se izvukli iz tog perioda tugovanja?
- Ja se cijeli život bavim sobom. A tu ne mislim samo na fizičko tijelo već i na ono emocionalno i duhovno. Obožavam čitati knjige o samopomoći, alternativnoj medicini, bioenergiji, metafizici… U tim istraživanjima čula sam između ostalog za metodu All Level Healing, tehniku koju sam proučavala, išla na školovanje i sada imam certifikat trenera osobnog razvoja upravo te tehnike. A sastoji se od različitih seminara - od mentalnih, emocionalnih do duhovnih. I to mi je jako pomoglo da preživim odlazak bivšeg supruga već i ostale teškoće s koje mi život servira. S 18 godina oboljela sam od reumatoidnog artritisa, provela mjesece po bolnicama, pila tonu lijekova i onda sam upoznala ženu koja mi je puno pomogla alternativnim metodama i ljekovitim travama. Išla sam i na bioenergetske tretmane i ne znam što mi je pomoglo, ali od tada nemam više artritis. Zato me sve to i zaintrigiralo.
Koliko je teško biti samohrani roditelj?
- Jako izazovno i divim se svim ljudima koji su samohrani roditelji. Zato što je prirodno da dijete ima majčinsku i očinsku figuru. A kada si sam, moraš biti i otac i majka. Nekada se uhvatim da u meni prevagne ta muška figura jer se stvori taj instinkt za preživljavanje, moram biti jaka, čvrsta i odlučna, iako to možda i ne bih htjela.
A imate li i u praktičnom životu tu ‘mušku‘ stranu?
- Dosta sam spretna i kreativna, sve sama radim po stanu, u vrijeme pandemije preuredila sam stan i terasu, starim stvarima dala novi izgled i novu namjenu, a nedavno sam popravila i svoj električni romobil. Ako to spada u muške poslove.
Skoro nikada vas ne viđamo s raspuštenom kosom?
- Nakon što sam rodila, kosa mi je postala kovrčava, ali ne onako lijepo, s bujnim loknama već imam pravu lavlju grivu koju je teško ukrotiti. Ne volim ni kosu na licu, pa je od mladih dana nosim u repu ili punđi. Stvar navike.
Kakvi ste bili kao djevojčica?
- Jako živa i znatiželjna. Rođena sam u Švicarskoj, a odrasla u Našicama gdje nije bilo puno aktivnosti. No ja sam išla na sve što se nudilo. Plesala sam u folklornom društvu, igrala rukomet, željela učiti dva jezika što tada nije bilo moguće u školi, pa sam uz dozvolu učitelja slušala engleski s drugim razredom. Voljela sam ići u crkvu pa su me popovi učili talijanski. Bila sam odlična đak, a već u trećem razredu srednje škole upisala sam Akademiju u tada ratnom Osijeku.
Jeste li oduvijek željeli biti glumica?
- Zapravo sam tada maštala da ću biti stjuardesa, a u glumi sam završila potpuno slučajno. U mojoj školi u Našicama pojavio se poziv na audiciju za Akademiju u Osijeku koja se tada otvorila kao izdvojeni studij zagrebačke Akademije, a HNK je tražio mlade glumce. Učitelji su nam rekli da ako želimo, slobodno odemo i da ćemo za to dobiti opravdane sate. Tako da se pola razreda odlučilo otići, ali samo kako bi napravili izlet u Osijek i malo se proveli. Ja sam se potpuno neopterećena pripremila za tri dana jer sam se kao i ostali, željela malo provesti po gradu. Došla sam bez ikakvih ambicija, odrecitirala slavonsku poeziju koju sam naučila na folkloru i monolog barunice Castelli. To smo obavili, otišli se zabavljati i prije odlaska na vlak svratili smo pogledati rezultate. I ja sam u čudu ugledala svoje ime na popisu primljenih. I tada je naišao profesor Damir Munitić kojeg sam kasnije obožavala i ja mu kažem – "Čujte, vidim da sam prošla, ali ne znam hoću li ja to studirati jer nisam ni školu završilaž". I on počne na mene vikati, da koga ja to zafrkavam, je l‘ vidim koliko ljudi je došlo na audiciju i žele studirati, a ja se premišljam. I ja sam samo pokunjeno rekla" Dobro, doći ću na studij". I onda sam došla doma i rekla roditeljima da odlazim u Osijek studirati glumu koju do tada nisam ni spomenula. Oni su naravno, rekli da ne dolazi u obzir, jer tamo padaju granate, ali su me na kraju pustili. I sada iz ove perspektive, znam da niti jedan posao ne bih mogla raditi s tolikim žarom. Jednako u njemu uživam danas kao i prvog dana.
Je li vam važan fizički izgled?
- Moje lice je moj alat i zato itekako brinem o njemu. Ne koristim filere i botoks iz praktičnog razloga jer oni smanjuju mimiku i oduzimaju prirodnu ekspresiju lica, a to je pred kamerom jako bitno. Koristim neinvazivne tretmane za lice i često koristim kreme koje si sama napravim. Jako pazim i na svoje tijelo. Moji jutarnji rituali su uvijek isti, svako jutro prvo odradim vježbu šest smjerova kralježnice, zatim nekoliko vježbi za trbušnjake kako bih razbudila cijelo tijelo i onda meditiram. Kavu ne pijem godinama i umjesto nje popijem samo čašu vode.
A duhovni život?
- Ja stalno radim na sebi. Odgojena sam u kršćanskom duhu. U Našicama sam odrasla u naselju odmah pored crkve. Meni je tada crkva bila moj drugi dom. Stalno sam bila u crkvi, molila sam krunice s bakama u šest ujutro, išla sam popodne na misu… To me istinski ispunjavalo. Od malena sam imala taj osjećaj nekog duhovnog života. Voljela sam mir, voljela sam se moliti. I to sama, nitko me nije tjerao, jednostavno me nešto vuklo. Sjećam se kad sam s dugim klincima igrala gumi-gumi, počelo bi zvoniti crkveno zvono, a ja bih ostavila prijateljice i otišla u crkvu. Mislim da je taj temelj duhovnosti jako bitan, bez obzira na to o kojoj se vjeri radi. Jer svaka religija uči jedno, a to je da budeš dobar čovjek, da nikome ne radiš zlo i da te na kraju, ako tako živiš, čeka neka nagrada. Jer bit je da radiš i širiš dobro. Oprost i zahvalnost je temelj za psihičko zdravlje. Danas mi crkva kao institucija nije važna, ali duhovnost i dalje je.
Po čemu ste tipična Slavonka?
- Volim se družiti, volim ugostiti, volim fešte i volim našu domaću rakiju. Ono što me izdvaja je to što sam već dvadeset godina vegetarijanka i ne jedem meso. Ali u mom hladnjaku uvijek ima domaćeg kulena, kulenove seke i fine domaće šunke za one koji mi dolaze u goste. Volim se družiti, volim ugošćavati prijatelje i za goste mi nije ništa teško. To je ta naša široka slavonska duša.