Bivši rukometni reprezentativac i ove će godine komentirati utakmice Europskog rukometnog prvenstva u Njemačkoj na RTL-u. S ovim iskusnim sportašem razgovarali smo o pripremama i očekivanjima, a dotakli smo se i njegovog privatnog života.
Nikša Kaleb olimpijski je pobjednik, svjetski prvak, veliki profesionalac, a u rukometnoj mirovini posvetio se ronjenju te otvorio obrt za podvodne radove. Uz sve to bavi se i komentiranjem utakmica na RTL-u. Zajedno s kolegom na RTL-u Filipom Brkićem već je dobro poznato komentatorsko lice, a od 10. siječnja upravo će njegova stručnost i iskustvo doprinijeti prijenosu utakmica Europskog rukometnog prvenstva. Netom prije odlaska na Euro, odlučio nam je otkriti nešto više o pripremama za Njemačku, svojim predviđanjima o uspjehu reprezentacije, ali i hobiju koji je u mirovini pretvorio u posao.
S obzirom na to da ste bili u legendarnoj reprezentaciji koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Ateni 2004., zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003., te srebra na Svjetskom prvenstvu u Tunisu 2005. i Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008., kako vam je sada komentirati nekoga na čijem ste mjestu donedavno bili i sami? Je li vam zbog toga lakše razumjeti ih i pritom se staviti na njihovo mjesto ili ipak ne?
- Odgovor je vrlo jednostavan, nisam ovisan ni o kome. Imam nekog znanja pa mogu to znanje iskoristiti za potrebe RTL-a i publici približiti neke stvari koje oni možda ne vide. Prije ovog natjecanja imali smo jedan sastanak s izbornikom Perkovcem i vrlo jasno smo rekli da za sve ono što nije dobro, ne možemo reći da je dobro. Dakle, naglasit ćemo što ne valja. Ali ne na način da bismo kritizirali s nekom, da ne kažem zločestoćom. Dakle, svaka kritika je dobronamjerna i zato mi nije teško komentirati ako neki igrač i pogriješi jer znam, i iz svog iskustva, da sam sam sebi najveći kritičar. I da je to normalna reakcija medija i ljudi sa strane da će to reći. Jer publika sve to ionako vidi, treba im samo malo objašnjenje zašto se to dogodilo. Dakle, nije mi uopće teško uputiti neku kritiku, ali isto tako, ipak najviše volim kad mogu pohvaliti sve ono što je dobro.
Ovo vam je već peto prvenstvo koje komentirate. Kako vam je surađivati s Filipom? Jeste li sad već dobro usklađeni ili i dalje postoje pripreme kroz koje prolazite prije svakog prvenstva?
- Pripreme, naravno, postoje. Osobito za prvi krug, a djelomično i za drugi. Jer u prvom krugu znamo i s kim igramo, dok za drugi krug pretpostavljamo koje bi druge reprezentacije eventualno tu mogle biti s nama pa se na taj način pripremamo. Pratimo i događanja u drugim reprezentacijama kao što je u našoj reprezentaciji slučaj da, naprimjer neki igrači zbog ozljede ne mogu sudjelovati, tako se to događa i kod drugih. Drugi dio pripreme, točnije dogovora kada komentiramo je da jedan drugome nikada ne upadamo u riječ kako bi nas zapravo gledatelji mogli čuti jasno i razgovijetno. Onda se ponekad zna dogoditi da ja njega ili on mene uhvati za nogu, odnosno jedan drugoga malo ‘‘trknemo‘‘ i tako si damo znak.
Kako najčešće provodite slobodno vrijeme između utakmica? Imate li vremena za sebe ili i ono uglavnom prolazi u pripremama za utakmicu koja slijedi?
- Slobodnog vremena ima, a s obzirom na to da su sad prošli božićni i novogodišnji praznici, rekao sam sebi da kolače u hotelu neću ni pogledati. I imam vremena svako jutro odraditi neke vježbe, ili u hotelskoj teretani ili u sobi, da se malo ‘‘dovedem‘‘ u red. Druga je stvar što možemo šetati, što i Filip i ja volimo šetati po gradu kao jedan vid treninga. Usput imamo prilike vidjeti nešto u gradu u kojem se nalazimo i to su nam te neke aktivnosti koje najviše preferiramo. Uz to, tu su i sve one pripreme za utakmicu, od slaganja statističkih podataka, imena, koji igrači nastupaju, koji ne nastupaju i tako dalje...
Možete li izdvojiti neku zanimljivu anegdotu koja se dogodila na jednom od prvenstava, a da vam je posebno ostala u sjećanju?
- Iako nije baš anegdota, jedna je definitivno vezana uz ulaznice. Ljudi često misle da mi sa sobom u džepu uvijek nosimo hrpu ulaznica i da ih samo dijelimo. I onda kada te vuku za rukav neki naši navijači koji ih nisu nabavili na vrijeme, a usput rečeno, nisam ih ni ja nabavio na vrijeme, i onda znaju reći ‘‘a jeste neki, baš ste škrti‘‘. Zapravo ih mi nemamo. Ali evo, bila je jedna situacija, budući da nas dvojica komentiramo utakmicu i nemamo nikakvog doticaja s tehnikom i digitalnom obradom slike, u jednom trenutku nakon time-outa, utakmica je krenula, ali na ekranu se nije pojavilo vrijeme utakmice. Dakle, gledatelji nisu znali koje je točno vrijeme i Filipu dolazi poruka na mobitel: ‘‘konju jedan, upali vrijeme‘‘.
Od djetinjstva se bavite i ronjenjem, a danas imate i vlastiti obrt. Je li istina da se iz vaših ugovora uvijek izbacivao onaj dio da sportaš ne smije roniti jer ga se niste željeli odreći?
- Radilo se o tome, mi kada potpisujemo ugovor, bilo bi točno navedeno da ne smijemo skijati, ne smijemo se voziti na motociklu, moramo biti vezani u automobilu... Između ostaloga, ne smijemo ni roniti. Onda sam ja pitao čelnike kluba imaju li vozačku dozvolu za voziti auto. Rekli su mi da imaju. Zatim sam ih pitao imaju li dozvolu za ronjenje. Kada su rekli da nemaju, samo sam dodao zašto ja koji sam zapravo već u rangu instruktora u ronjenju ne bi smio roniti i oni mi to brane, a o ronjenju ne znaju ništa. Kako bi bilo njima da im ja zabranim voziti? Tada su mi rekli: ‘‘a dobro hajde, tebi ćemo onda ukinuti tu stavku‘‘. (smijeh)
Kako se i kada rodila vaša ljubav prema ronjenju?
- Moja ljubav prema ronjenju traje preko 30 godina, odnosno od srednje škole. Kao i svaki početnik, sve krene iz plićaka, od gledanja ribica, ronjenja pa onda s vremenom poželiš dublje, pa završiš prvi tečaj ronjenja s bocom, onda kasnije, kako te neke stvari zanimaju, postepeno sve više učiš, vidiš da to možeš te nastaviš u tom smjeru.
Imali ste priliku sudjelovati u izgradnji Pelješkog mosta, a pritom ste se sprijateljili i surađivali s Kinezima. Kakvi su oni kao radnici u usporedbi s nama? Kakav im je temperament, njihova predanost radu?
- Razlika je da smo mi, odnosno radnici iz naših krajeva, brži i sposobniji od njih, ali smo ljeniji. Mi radimo nešto dva sata i onda poslije odmaramo. No Kinezi rade malo sporije, ali zato rade cijeli dan. Osim toga, ima ih puno. Tako da bi svaki dan kada bismo došli na gradilište mogli jasno vidjeti razliku u odnosu na prethodni dan. A kod nas, kada je planirano da se nešto radi tri godine, vi vidite razliku tek nakon pet godina. Ili sedam.
I za kraj... Kakav rezultat predviđate našoj rukometnoj momčadi na ovogodišnjem Euru?
- Ja ću za početak reći da mi se sve ovo čini poprilično dobro, u ovom trenutku, prije samog natjecanja. Ne bih želio kalkulirati ni sa kakvim prognozama o medaljama, o nekom mjestu i da na taj način stavljam bilo kakav teret igračima na leđa. Oni sve ovo čitaju i vide u realnom vremenu, ali bitno je da idu utakmicu po utakmicu. Kvalitetu sigurno imaju i mislim da možemo, ne igrati sa svakim, nego pobijediti svakoga. A za to je potrebno, kako kolokvijalno znamo reći, ‘‘potući se u obrani‘‘. Ako ne budemo igrali dovoljno oštro u obrani, ako budemo mekani, drugi će nam lako zabijati i mi onda ne idemo u napad stvarati razliku, već ju stizati. I to automatski znači da smo izgubili. Dakle, vjerujem da možemo svakoga pobijediti, ali uz čvrstu i angažiranu igru.