Prošli petak u 10 ujutro primila sam poruku od novinarke: "Čuj, trebam tvoju autentičnu priču o životu s endometriozom." Odgovaram joj: "Da, naravno, na skijanju sam s djecom, do kad ti to treba?", a novinarka odgovara: "Čim napišeš."
Sad je ponedjeljak, deset je navečer i konačno sam sjela za računalo nakon što sam četiri dana smišljala što ću napisati. U potrazi za inspiracijom, krenula sam čitati svoje intervjue i članke. Dok sam čitala intervju koji sam prije dvije godine dala za Gloriju, fasciniralo me što nisam vjerovala niti jednu riječ koju sam pročitala. Pitala sam se tko je to. Pa to se ne može preživjeti! Nije moguće da sam to sve preživjela. Nema šanse da je to istina, ali tko bi izgovorio sve te neistine prije dvije godine? Odakle ovo na internetu?! Pupak mi se zalijepio za kičmu, desna noga mi se oduzela, vrat i ramena su se stisnuli, a prije nego što sam došla do kraja, osjetila sam užasnu mučninu. Takav je osjećaj kad živite s endometriozom. Sekundu kad prođe neizdrživa bol počneš sumnjati u sebe: je li zaista bilo tako neizdrživo, jer se svjesno nikada ne možeš sjetiti jačine boli.
Živo se sjećam Badnjaka 2000. Tad sam dobila prvu menstruaciju. Trbuh me bolio cijeli dan, a kad sam navečer prokrvarila, nisam razumjela zašto mi se tresu noge, zašto mi se povraća niti zašto se osjećam kao da mi netko čupa utrobu u svim smjerovima.
Živo se sjećam i Badnjaka 2015. Blagdane sam provela na odjelu u Petrovoj, nakon operacije prilikom koje mi je probušena trbušna stijenka i važne žile. Operacija tijekom koje sam umalo ostala bez desne noge. U tom trenutku mi to nije bilo ni najmanje važno i nisam razumjela zašto su me obitelj, sadašnji muž, prijateljice i ostali gledali kao da sam jedva preživjela. Jedino mi je bilo važno da su našli potpuno isprepletenu utrobu punu priraslica i cisti, prekrivenu paučinastom endometriozom 4. stupnja. I da 15 godina između ta dva Badnjaka nisam izmišljala svoju bol da bih se izvukla s posla, s nečijeg rođendana, s ljetovanja, putovanja ili s obične kave.
Živo se sjećam i svake rečenice brojnih liječnika koje sam obišla: "Svaka žena preživi, preživjet ćeš i ti." "Vjerojatno ste osjetljiviji na bol." "Morate se odseliti od roditelja i sve će nestati." "Trebali biste što prije zatrudnjeti i sve će nestati kad rodite." "Šanse za trudnoću su vam nikakve." "Napravili smo sve što smo mogli, dobili ste sve analgetike i sedative, otiđite doma, ako dobijete menstruaciju u iduća 24 sata, onda nemate izvanmaterničnu trudnoću - ako ne dobijete, onda se vratite jer je ipak riječ o izvanmaterničnoj trudnoći." "Odmah izlazite iz moje ordinacije ako mi mislite ovdje tvrditi da je povišena temperatura koju tjednima imate povezana s endometriozom." "Vi nemate endometriozu, vi ste anoreksični i želite umrijeti! E, pa neće moći dok sam ja odgovoran za to."
Živo se sjećam i svake grubosti na pregledu, nerazumijevanja koliko boli ultrazvučna sonda, svake suze koja se slijeva niz lice na papirnatu prostirku na ginekološkom stolcu. Sjećam se i svakog zvuka kirurškog čelika dok doktor mijenja instrumente, a ja u potpunom strahu od toga što iduće ulazi u mene ostajem bez daha. Sjećam se i nemogućnosti udaha dok mi na živo izvode sve što bi po meni trebalo biti izvedeno u općoj anesteziji. Živo se sjećam tih mojih jadnih izbodenih ruku od tisuću i jedne infuzije, injekcije, svih modrica i krasta.
Živo se sjećam puzanja (možda prije plaženja, jer daleko je to bilo od puzanja) po podu jer mi noge odbijaju poslušnost. Živo se sjećam i povraćanja, temperature, groznice, živo se sjećam svih poziva prijateljicama, živo se sjećam svih suza. Sjećam se i povraćanja u izlascima. Sjećam se i straha, točnije prestravljenosti jer nisam znala na koji će me način tijelo izdati ovaj put. Sjećam se i svoje želje da postoji magični gumb koji bih stisnula i na par minuta izašla iz svog tijela, čisto da skupim snagu za iduću rundu. Sjećam se i pitanja: Ima li smisla živjeti ako će ovako biti zauvijek? Sjećam se i dijagnoze PTSP-a, koja je došla nakon što je endometrioza nestala iz mog tijela.
Živo se sjećam i neupućenih komentara tadašnjih partnera - mogu li i ja sada dobiti endometriozu?! Hoće li i meni nešto biti?
Živo se sjećam i toga da mi šefica nije dala da odem na toalet tijekom sastanka koji je trajao tri sata, a stolac ispod mene je bio natopljen krvlju. Živo se sjećam i poruke nakon što sam pet tjedana ležala nepomično u krevetu: "Diži dupe i dolazi na posao."
Živo se sjećam i sumnje u sebe, propitkivanja jesu li možda sve one rečenice liječnika ipak točne, jesam li preosjetljiva, preslaba ili jednostavno luda. Sjećam se i negiranja, mržnje, gađenja, pa i nadmetanja s vlastitim tijelom.
Živo se sjećam svega, ali svjesno ne mogu prizvati osjećaj svake od te boli. Toga se može sjetiti samo tijelo, koje onda reagira kao na početku moje priče.
Živo se sjećam i sigurnosti da ću biti majka, tu me nitko nikad nije poljuljao ni na sekundu.
Živo se sjećam početaka učenja prihvaćanja svog stanja, a onda i odgovornosti, koja je isključivo na meni. Slika maternica isprepletenih cvijećem kojima mi je bila oblijepljena soba. Živo se sjećam svake faze, svake metode pokušaja i pogreške, svakog odlaska alternativnim terapeutima, obraćanja endometriozi riječima "srebrne moje perlice", izbjegavanja riječi bolest (nikad to nisam nazivala bolešću, već stanjem), početaka uvođenja endo prehrane i prelaska na clean kozmetiku. Sjećam se kad sam otkrila jogu - nisam mogla izvesti jednu vježbu jer su mi priraslice zatezale trbuh. Sjećam se i aromaterapije, biorezonanci, masaža, fizikalnih terapija, psihoterapija, časnih sestara... Svatko od njih doprinio je mom ozdravljenju, samim time što su mi vjerovali.
Živo se sjećam i šoka nakon magneta koji je pokazao da su se moje perlice potpuno povukle, možda čak i nevjerice. Sjećam se i da sam tada prvi put izašla iz Petrove svjesna svoje snage i svoje hrabrosti. Sjećam se i trenutka kad sam prvi put shvatila da sam lavica, da nema toga što ne mogu preživjeti. Sjećam se trenutka u kojem sam shvatila da je tijelo najbolji učitelj.
Živo se sjećam i svake priče, svake žene s endometriozom koju sam mentorirala. Sjećam se svakog napretka i svakog koraka unatrag.
Živo se sjećam iskrene sreće, suza u očima i svake lijepe riječi sestara i teta čistilica iz Petrove koje su me u doba najveće pandemije počele viđati po hodnicima drugog odjela - ovog puta s trudničkog. Iako smo nosili maske, one su se sjećale mojih očiju. Sjećam se ushita mladih doktora i doktorica koji su sada bili pozivani na moje ultrazvučne preglede iz sasvim drugog razloga, da vide otkucaje srca ili bebu u maternici. Prije su me dolazili vidjeti da bi naučili kako u praksi izgleda četvrti stupanj duboke zdjelične endometrioze.
Živo se sjećam kad sam prvi put ugledala Eli.
Živo se sjećam kad sam prvi put ugledala Vida.
Živo se sjećam svega i svjesno mogu prizvati sve te osjećaje sreće. Toga se može sjetiti i tijelo, koje reagira kao moje sada - dok završavam tekst, s leptirićima u trbuhu i ponosa od kojeg će mi prsnuti prsni koš, stisnutih očiju uz najveći osmijeh, kao i lakoće u ramenima i vratu. Sada je utorak rano popodne i ja šaljem svoj tekst.