Njih četvero pojasnilo nam je zašto je njihov rad oda suživotu divljeg i domaćeg, prirodnog i proizvedenog, živog i neživog na močvarnom području Lonjskog polja.
Venecijanski bijenale arhitekture otvoren je do 26.studenog pa ako vas put nanosi, obavezno posjetite naš paviljon koji je, priča se, oduševio "svekoliku" javnost, i kritiku. Na pitanja odgovaraju arhitekti Mia Roth i Tonči Čerina, povjerenici hrvatskog nastupa u Veneciji, Vedran Kasap, produkt dizajner i koautor paviljona te Ivica Mitrović, dizajner, koautor paviljona i voditelj diskurzivnog programa.
Kakva je genealogija naziva paviljona "Same as it Ever Was"?
Mia Roth: Ponovili smo frazu koja znači da će sve ostati onako kako je oduvijek bilo - od prirode učimo da se suštinski stvari ne mijenjaju, ona teži ravnoteži bez obzira na to s čim je suočena. Koristimo je u sličnom značenju u kojem se pojavljuje u pjesmi Talking Headsa: ona govori o životu na autopilotu, bez preispitivanja nametnutih odluka, i trenutku u kojem se pitamo kako smo se našli u trenutnoj poziciji. Tako da ima kratkoročno pesimističnu i dugoročno optimističnu poruku.
Hrvatski paviljon oda je ambijentima suživota divljeg i domaćeg, prirodnog i proizvedenog, živog i neživog, močvarnog područja Lonjskog polja – koliko je dugo razvoj ideje trajao?
Tonči Čerina: Razvoj ideje traje otkad smo uključeni u projekte infrastrukture za posjetitelje Lonjskog polja. Taj prostor, bez značajnih atrakcija, a nemjerljive vrijednosti, upoznavali smo dugo. Svi segmenti tih projekata, pa tako i ovaj, pokušavaju prenijeti poruku različitih oblika suživota tog kompleksnog ekosustava, koji pritom ne isključuju ljudsku prisutnost nego koegzistiraju u ravnoteži.
Ivica Mitrović: Koncept koji su Mia i Tonči postavili je sjajno korespondirao s aktivnostima koje na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, kroz neformalnu platformu Interakcije, već dugih niz godina provodimo. Tako da smo povezali aktivnosti Bijenala s nizom aktivnosti koje su bile planirane ove godine, a sve su fokusirane na način promišljanja djelovanja arhitekture i dizajna u društvu, te promišljanja i kritike obrazovanja u ovom području, koje se u velikoj većini još uvijek nije odmaklo od uloge ovih praksi u stvaranju konzumerističkog društva i koje je rezultiralo nizom kriza u kojima živimo, a prije svega klimatskim promjenama.
Velik je tim u igri – kakva su “demokratska” načela bila uspostavljena u kreativnom procesu?
Vedran Kasap: Ozana Ursić i ja smo s Miom, Tončijem i Nikom već ranije imali priliku surađivati, a rad Ivice poznajemo i pratimo. Okvir koji su Mia i Tonči postavili je bio dovoljno jasan, ali i otvoren za kreativnu reakciju svakog člana tima na zadanu temu. U procesu rada zajednički smo propitivali mnoge ideje i razmišljanja, od onih o smislu i značenju našeg paviljona u kontekstu Bijenala do onih praktičnih poput odabira materijala, tekstura i formi. Bogato profesionalno iskustvo koje svi imamo nam je omogućilo da suprotstavljene ideje ne vidimo kao prepreke ili frikcije u radu već prostor za sagledavanje problema iz drugačijih perspektiva, obogaćivanje iskustva i nadogradnju stavova.
Zašto Lonjsko polje?
Tonči Čerina: U fluksu krajolika Lonjskog polja nijedan akter nema prednost, izostaje hijerarhija. Lonjsko polje uzeto je kao laboratorijski primjer, razložen na elementarne čestice, lekcija za budućnost. Poopćen, on upućuje na interakciju i recipročnost onoga što proizvodi priroda i onoga što proizvodi kultura, moguć u različitim gustoćama, stupnjevima tehnološkog razvoja, okolišima.
Zašto baš ti materijali?
Vedran Kasap: Izbor materijala je zapravo vrlo logičan i dogodio se organski i spontano. Promatrajući način gradnje, tradicijsku izradu uporabnih predmeta, alata, namještaja i sl. prepoznali smo ono na čemu se danas bazira održivi razvoj: odgovorno korištenje dostupnih sirovina, poštivanje njihovih karakteristika, dovitljivost u rješenjima i inteligencija u izradi. Jasno je vidljiva “suradnja” s ekosustavom kao i spremnost na kompromis, poznavanje granica. Upravo tu filozofiju smo htjeli približiti posjetiteljima omogućivši im percipiranje prostora različitim vrstama osjetila. Doživljaj boja, mirisa, zvukova i tekstura na lokaciji stotinama kilometara udaljenoj od Lonjskog polja pomaže u razumijevanju naše poruke.
Tu je i popratni diskurzivni program radionica i istraživanja koji je, na nizu lokacija i edukacijskih ustanova za vrijeme trajanja Bijenala (Venecija, Ljubljana, Split, Motovun, Milano te Lonjsko polje), kao kontinuirani laboratorij u stvarnom vremenu, usmjeren na istraživanje budućnosti arhitektonske prakse i obrazovanja. Što su teme?
Ivica Mitrović: Cijeli koncept paviljona je bio da aktivnosti ne ostanu samo na otvaranju i zatvaranju Biennale, već da napravimo skoro cjelogodišnji diskurzivni i edukacijski program koji bi izmakli iz Venecije. Program je započeo već u veljači u Milanu, a završava na samom zatvaranju u Veneciji u studenom, s centralnim događanjem, radionicom koju smo imali u srpnju u Lonjskom polju. Od početka nam je bila intencija da sve završi knjigom, koja nije katalog, koja nije puka dokumentacija onog što smo kroz cijelu godinu radili, već materijal za sve one koji se bave edukacijom u području dizajna, arhitekture i srodnih područja. Knjiga koju bismo voljeli vidjeti kao dodatak kurikulima međunarodnih akademskih ustanova.
Teme kojima se bavimo proizlaze iz same teme paviljona, budućnosti i našeg odnosa s okolišem u kojem živimo, koji se mijenja i nestaje u klimatskim promjenama, koji su rezultat ljudskog djelovanja, našeg gledanja na ovaj planet koji je prije svega bio samo usmjeren nama, čovjeku. U Milanu smo se bavili otpornošću malih, lokalnih zajednica; u Ljubljani inteligencijom, tj. kritikom samog koncepta inteligencije; u Lonjskom polju suživotu i odnosu svih vrsta; u Motovunu je tema vezana za utjelovljenje kolektivne imaginacije i memorije; dok se u Splitu, na završnoj radionici bavimo morem.
Vaš paviljon istražuje odnose onoga što dolazi od prirode i onoga što proizvodi kultura, te kako se te granice zamućuju. Koje su lekcije koje ste naučili?
Mia Roth: I u formalnom, fizičkom dijelu, ali posebno u popratnim aktivnostima diskurzivnog programa, nas zanimaju prostorni otisci međusobnih utjecaja prirodnog i antropogenog. Aktualnu temu nepostojanja jasne delineacije između njih povezujemo s Lonjskim poljem, ne zato da bi zazivali povratak romantiziranoj arkadijskoj prošlosti, već da bi istraživali kako ti odnosi izgledaju danas ili prekosutra. U dosadašnjim radionicama priroda, umjetna inteligencija, tehnologija i životinje jednakovrijedna su polazišta za interpretiranje mogućih budućnosti.
Ivica Mitrović: Za mene se najvažnija pokazala radionica, tj boravak s iznimnim sudionicama i voditeljicama radionice u Lonjskom polju. Provedeno vrijeme na ovoj fascinantnoj lokaciji, istraživanja, "driftanje" i dugi razgovori su nam pomogli u dubokom uvidu u suživot čovjeka i prirode u ovom okolišu. Mjestu u kojem taj suživot funkcionira stotinama godina, mjestu u kojem lovačke zone ulaze u park prirode, mjestu u kojem se kultivirane površine isprepliću s netaknutom prirodom, mjestu u kojem domaće životinje lutaju slobodno prirodom, mjestu u kojem se ljudsko i artificijelno stapa s prirodnim. Sve ovo nam je otvorilo niz pitanja i izazova o tome kako se odmaknuti od ljudski usmjerenog gledanja na prirodu i ulozi čovjeka na planetu, tj. o tome da li je i kako moguće vratiti ravnotežu koja je, i ako je, postojala prije ljudske dominacije. Priroda će preživjeti krize koje je čovjek stvorio i koje čovjek trpi, uz velike gubitke, ali je pitanje što će biti s nama.
Paviljon djeluje kao uređaj koji nakratko mijenja perspektivu neposrednog okoliša, utjelovljenje teme koju ćemo prije razumjeti tijelom u prostoru samog paviljona nego kroz napisanu statistiku. Tijelo bolje razumije....?
Vedran Kasap: Apatija prema važnim društvenim problemima je sveprisutna, posebno prema klimatskim promjenama. Svijest o važnosti izlaska iz komforne zone i spremnost na kompromis su bitni. Prezasićenost komunikacijskog prostora velikom količinom informacija rezultira gubitkom fokusa i kratkim interesom za iščitavanje i valorizaciju bitnog sadržaja. Iz tog razloga smo pokušali stvoriti prostor bez distraktora, za apsorpciju poruke putem svih osjetila.
Mia Roth: Između ostaloga, postavljamo pitanje kako prostor utjelovljuje kompleksnu temu simbiotskih odnosa. Čak i za nekoga tko se ne zadrži dugo u paviljonu da bi slušao zvučni rad Nike Mihaljevića ili čitao tekstove o radionicama, poruka će biti razumljiva na podsvjesnoj razini. Prostorna instalacija, koja se referira na jedan od izvedenih vidikovaca Lonjskog polja, i strukturno je podržana pravilnim gridom stupova. Čitav je sustav u ravnoteži i međuovisan.
Želja da se nijedan element nakon izložbe ne baci uvjetovala je sve korake vaše izvedbe. Što to znači?
Tonči Čerina: Poštujući i temu i pristup, bilo bi posve kontradiktorno napraviti paviljon koji ima jednokratnu upotrebu. Svi elementi su napravljeni u Hrvatskoj s namjerom da se vrate te nastave život u drugom obliku, s drugom svrhom, u drugom ambijentu. Poruke koje želimo iskomunicirati utječu na principe vlastitog rada.
Vedran Kasap: Tonči je spomenuo kako bi bilo sjajno da ova instalacija nakon bijenala postane nešto drugo, dobije drugu funkciju. Ideja da umjetnička instalacija postane jedan nepretenciozan uporabni objekt za koji je malo vjerojatno da će netko raspisati arhitektonski ili dizajnerski natječaj je odlična jer se nadovezuje na cijeli smisao projekta, a i ukazuje na važnost dizajnerskog i arhitektonskog promišljanja pri stvaranju izgrađene okoline, društvenih inovacija i usluga. Nadam se da će se to i ostvariti.
