U utorak, 10. listopada na otoku Prviću, u mjestu Prvić Šeprurine, nakon 27 dana snimanja pala je zadnja klapa dugometražnog igranog filma "Nakon ljeta", a mi smo razgovarali s glumcima koji igraju glavne uloge.
“Nakon ljeta” komična je drama o nenadanoj romansi u kasno ljeto koja prerasta u priču o prihvaćanju i ljubavi prema drugome, prema otoku, korijenima, a najviše prema sebi. Scenarij potpisuju Anja Matković, Nikola Kuprešanin i Danis Tanović. Ostale uloge tumače Goran Navojec, Mario Knezović, Ivana Roščić, Boris Ler, Luka Juričić, Mirela Brekalo, Snježana Sinovčić i brojni drugi. Od svekolikog tima filma "priveli" smo na razgovor glumce koji nose glavne uloge: Anju Matković i Uliksa Fehmiju.
O čemu je film, kako ga je tko doživio, u procesu stvaranja?
Anja: Najteže pitanje na početku. Film je o jednom malom životu, o nekim malim životima koji za sebe misle da su posebni, o prihvaćanju same sebe kroz iskustva kojih ne manjka, o borbi za identitetom, za pripadanjem, o ljubavi koja se dogodila a nije smjela jer nema prostora za nju, o životima na malenom otoku, o borbi za pravdu, pa puno takvih borbi u isto vrijeme a sve to kroz duhovite epizode mještana, došljaka, krava u potrazi za hranom i kraju sezone koju svi toliko priželjkuju.
Uliks: Suviše je sve još uvijek svježe, tako da ne mogu sa sigurnošću odgovoriti o čemu će film na kraju biti. Ova priča je sastavljena iz puno segmenata koje čine jednu narativnu cjelinu. Malo ljubavi, malo suza, malo smijeha, malo vina, malo mora, malo pisme….A znamo da nakon napisanog scenarija i snimljenog materijala film konačno nastaje u montaži. Scorsese o montaži govori kao o najkreativnijoj fazi procesa pravljenja filma. Jedno je sigurno, ljepota ambijenta u kome smo snimali prolazi kroz svaki piksel svakog kadra ovog filma.
A vaše uloge, kako biste ih opisali, sveli u ovom odgovoru?
Uliks: Tumačim čovjeka koji je dosta godina života proveo u Americi. Na otoku na kom je ljetovao svake godine kad je bio klinac, kupio je kuću, vjerojatno iz neke nostalgije, a sada ima posla s lokalnim “meštrima”. Renovacija traje mnogo duže nego što je planirano, a kraj radova se ne nazire. Kako je moja mama iz Novog Vinodolskog, također sam imao svoja bezbrižna hrvatska topla ljeta kao dječak i kao mladić. Činjenica da lik koji tumačim već dugo živi vani mi je vrlo bliska. Dakle, slično nečemu o čemu je Brad Pitt pričao kako se nije jako namučio za ulogu u “Once Upon a Time in Hollywood”. Naime, igrao je tipa koji skida majicu, stalno je napušen i ima problema sa ženom. Htio je reći u šali da mu nije bilo pretjerano teško kako da premosti udaljenost od sebe privatno i uloge koju tumači. Tako sam se ja beskrajno radovao što ću skinuti majicu i skočiti pred kamerom u more, kao tisuću puta tijekom mojih novljanskih ljetovanja. Također, imao sam svoje meštre kad smo renovirali kuću.
Anja: Tumačim Maju, mladu snažna žena koja “nabrijano” dolazi sa svojom agendom na maleni pitoreskni postsezonski otočić, ideja joj je da će se tu zadržati dva tri dana dok ne riješi svoj problem, ali život joj se suludo brzo u potpunosti promijeni i više ništa nije isto. Iskusi ljubav, shvati svoju suštinsku bol, pokušava ju prihvatiti, ništa grandiozno samo život koji se događa, i koji će se događati…
Koji je izazov vaše uloge, a što privilegija? Što je bilo “dohvatljivo” a što ne u ovom procesu?
Anja: Svaka uloga je izazov i privilegija, pa tako i ova. Privilegija su svakako introspektivni prostori po kojima kopamo i izvlačimo našu nutrinu. Privilegija su sve vještine koje stječemo u pripremi uloga, na primjer cijelo ljeto sam pomalo konobarila na otoku Pagu u Šimunima u kafiću Pepi, jer sam morala naučiti držati tacnu i biti vješta u šanku. A izazov je pak bio jesam li uspjela u tome. Izazov i privilegija su bile sve faze nastajanja ovog projekta jer sam uz Nikolu Kuprešanina i ja scenaristica ovog filma, tako da sam bila uključena u puno više aspekata od glumačkog posla, a privilegija je bila i što smo imali tako divnu ekipu na snimanju, i privilegija je da smo to uspjeli privesti kraju i napraviti divan film.
Uliks: Činjenica je da je velika privilegija baviti se našim poslom, uopće. Upoznavati nova mjesta, nove ljude, biti u okruženju u kom je kreativna energija u konstantnom pokretu, uz mogućnost da u isto vrijeme postavljaš pitanja i komentiraš svijet oko sebe je moja duboka potreba. S obzirom na to da sam još kao mlad odlučio da je život važniji od umjetnosti i kako ne živim od ovog posla, imam privilegiju da biram projekte koji me se istinski tiču, s ljudima s kojima iskreno želim da radim. Ovo je sigurno jedan takav projekt.
Koji jezici i naglasci dominiraju filmom?
Anja: Svim jezicima i naglascima iz regije govorimo. A tako je nekako bilo i na setu. Film je uz Hrvatsku, koproduciran u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, tako da je na setu bilo divno i veselo svake minute. Vladala je idila, sloga, bratstvo i jedinstvo. Sigurna sam, to se odrazilo i na film jer u priči imamo doseljenika iz Hercegovine kojem je majka s otoka, doseljenike iz Bosne, Zagrepčanku, otočane, našeg čovjeka koji živi u Americi ali je sad tu, i svi se dobro razumiju što se jezika tiče, a životno, to ćete vidjeti u filmu….
Uliks: Anja je to već sjajno rekla, nemam stvarno što da dodam. Iznenađujuće je koji se sve jezici čuju na jednom malom otoku kao što je Prvić koji se sigurno ne nalazi na vrhu liste najatraktivnijih hrvatskih otoka. Ta neočekivana pomiješanost i različitost u jednoj naizgled izoliranoj sredini je prisutna i u filmu s nepogrešivom aromom dalmatinske topline, muzikalnosti, šarma i topline.
Koji su bili usponi i padovi vašeg glumačkog suodnošenja?
Uliks: Padova nije bilo, osim onih koje svaki glumac ima sam pred samim sobom, bez obzira na to koliko iskustva ima. Svaki put je drugačije i nikad nema izvjesnosti. A tako i treba biti. Dok god je kreativna anksioznost prisutna, znači da ti je stalo. Činilo nam se da smo već nakon prvog tjedna uspjeli dešifrirati neke stvari koje su svima učinili da s lakoćom i bez puno napora radimo. Govorim prvenstveno o suradnji Danisa i direktora fotografije Miloša Jaćimovića koji su na otok došli puno prije ostatka ekipe kako bi odgonetnuli kreativno vizualni ključ ovog filma. Njihovo uzbuđenje i pozitivna energija se prenosila na ostale članove ekipe, naravno i na nas glumce.
Anja: Uspinjali smo se i padali svakodnevno. Ne znam, nekako sve odluke smo donosili zajedno uz Danisa i Miloša, komunicirali smo oko svega, dogovarali, rješavali scenu po scenu. Cijeli film je snimljen u “jednom kadru”, tako da je bilo puno mizanscenskog dogovaranja i mislim da smo u potpunosti uspjeli u tome. Film je krasno snimljen i izrežiran. Redatelj Danis Tanović i direktor fotografije Miloš Jaćimović uz sve nas su napravili sjajan film.
Emocije su intenzivne, vjerujem, ipak – opišite ih, sada na kraju snimanja?
Uliks: Snimati film više od mjesec dana u ljepoti otoka kakav je Prvić će sigurno ostati jedno od mojih najljepših filmskih iskustava. Svaki put kad se projekt približi kraju miješaju se radost zbog obavljenog posla i melankolija koja dolazi iza. Filmska ekipa postane kao jedna velika obitelj, zajedno ručate i večerate, zajedno popijete piće na kraju radnog dana. A onda ta obitelj krene lagano da se širi, jer kod Zrinke i Škare u kafiću svi pijemo prvu jutarnju kavu, a kod Slavena idemo na piće i pismu. Eto, nosim bocu maslinovog ulja koje su mi Zrinka i Škare poklonili, koje su sami radili. Nosim ga sa sobom u New York. I svaki put, a trajat će ta boca to sljedećeg ljeta, ja ću se sjetiti otoka Prvića, njegove ljepote, ljubaznosti mještana i radosti rada na ovom filmu. Volio bih da se jednom vratimo i da ga svi zajedno pogledamo s članovima naše proširene obitelji.
Anja: Film je svakako pun emocija, humor izlazi iz životnih i pomalo apsurdnih situacija na otoku i nekako je nenametljiv, a također postoje momenti u kojima te stegne u grlu. Nekako mislim da se postigao idealan omjer između komičnih momenata i melankolije. Lokalno stanovništvo na otoku Prviću Šepurine gdje smo snimali prekrasno nas je primilo i ta povezanost s domicilnim stanovništvom se prepoznaje u svakom kadru. Od otočana koji su statirali u filmu i donijeli dodatni otočki šarm do predivnih lokacija na otoku. Moj osjećaj je kao da se kamera ušuljala u živote na otoku i tako je ispričana jedna mala priča, s kojom se svi možemo povezati. Tako da emocije ne manjka, emocije su nas preplavile za vrijeme snimanja u kadru a i sada kada odlazimo s Prvića. Teško je otići s otoka gdje su nas tako lijepo primili, pomagali, sudjelovali otvorenim srcem od početka do kraja te bili tu za nas što god nam je trebalo. I mislim da se to osjeti u svakom kadru ovog filma.