Mirna Rustemović i Dino Pešut dramaturški je tim iz snova Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Osim što ih vezuje struka te ljubav prema pisanoj i izgovorenoj riječi, tu je i dugogodišnje prijateljstvo kao važna spona za buduću kvalitetnu suradnju.
Dino Pešut novo je dramaturško pojačanje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gdje će uz kolegicu i dugogodišnju prijateljicu Mirnu Rustemović sukreirati budući dramski repertoar. Mirna, koja je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, u HNK-u je već deset godina. Povremeno piše dramske tekstove, a kao dramaturginja radila je u Zagrebačkom kazalištu mladih, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku, Teatru &td, Mini Teatru i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Dino Pešut ima čak šest nagrada Marin Držić, autor je dva uspješna romana i povremeni redatelj. Nekoliko godina je živio u Berlinu gdje je ostvario brojne suradnje s njemačkim kazalištima. Prije četiri godine dobio je i prestižnu nagradu za dramsku literaturu za mlade Der deutsche Jugendtheaterpreis koju dodjeljuje Savezno ministarstvo za obitelj, starije osobe, žene i djecu. Sudjelovao je i na radionici najvažnijeg njemačkog kazališnog festivala Theatertreffen. Njegove drame igrane su u važnim kazalištima njemačkog govornog područja kao što je Burgtheater itd. U Berlinu piše i svoj prvi roman "Poderana koljena" koji objavljuje 2018. godine. Prije četiri godine objavio je roman "Tatin sin" koji i dalje prijevodno i na svojevrsnoj turneji - živi.
Dino i Mirna imaju manje-više sličnu verziju svojeg prvog susreta koji ih je trajno povezao.
"Ako se dobro sjećam, Mirna i ja smo se malo poznavali iz grada, ali je prijamni ispit bio prvi službeni moment upoznavanja. Dan prijamnog ispita na Akademiji dramske umjetnosti, odnosno dan kada sam primljen, njoj sam prvoj predao radove na uvid", prisjeća se Dino.
"Tako je, bilo je to ispred kavane Kavkaz, preko puta HNK-a. Bila je ta godina razlike između nas na godini i, iako smo se trudili da budemo na istoj, nikada nam to nije uspjelo. Dinina prva godina na Filozofskom se trajno ispriječila između nas, a ni pauziranja ni padanja na fakultetu nam nisu išla na ruku", duhovito dodaje Mirna. Prijateljstvo i kolegijalna suradnja se u njihovoj mladoj povijesti uvezalo i uspješno isprepletalo.
"Radili smo tekst Tanje Šljivar. Dino je prvi koji je moj tekst "Četvrt sata" uzeo u obzir i ozbiljno postavio", prisjeća se Mirna.
S namjerom da ih, kao glavne aktere dramskog tona i smjera glavne nacionalne kazališne kuće bolje upoznamo, zamolili smo ih da nam, pomalo leksikonski, međusobno opišu način na koji doživljavaju jedno drugo, kakvi su im ljudski i autorski senzibiliteti.
"Mirna je jako osjetljiva osoba koja izuzetno puno osjeća, ponekad i na svoju štetu. To joj je ujedno i motor da mnogo toga obavi. Ima stanoviti nemir, šalimo se da je nemirna Mirna, unutar koje je koloplet osjećaja, ali i jedna brzina, merkurovska, reklo bi se", govori Dino. Mirna se na njegovu opasku smije, dodajući da ovaj opis zvuči kao da se upravo zaručuju.
"Dino je također vrlo senzibilan, ali je i racionalan, posložen i precizan oko stvari koje meni čine nemir. Tamo gdje se ja gubim, Dino dolazi", iskrena je Mirna. Budući da u svojim mladim životima imaju upisano zajedničko obrazovanje, umjetničku suradnju, a odsad i trajni poslovni kontakt, nerijetko slične ili iste sadržaje gledaju, slušaju i pohode.
"Ja sam malo klasičnija u odnosu na Dinu koji, primjerice, nije obožavatelj Elene Ferrante, ali se nalazimo oko Dubravke Ugrešić", govori Mirna. Nisu ni u najluđim snovima očekivali da će postati dramaturški tim Hrvatskog narodnog kazališta.
"Drugačiji nam je poslovni put bio nakon Akademije. Počela sam s asistiranjem još dok sam studirala, od "Kralja Edipa" na Ljetnim igrama pa do "Medeje" u HNK-u koja mi je bila jedna od najvažnijih predstava u tom periodu. Tu su se uspostavile dvije najvažnije osobe u mom karijernom i privatnom putu, autorice Lada Kaštelan i Livija Pandur. U HNK-u sam potom ostala, pa je došla predstava "Tri zime", "Ivanov"...", prisjeća se Mirna. Dinov je autorski put bio ponešto drugačiji. Najmanje je radio u Zagrebu, puno je pisao i putovao.
"Gotovo 14 godina na nezavisnoj sceni, kao slobodni umjetnik, čini mi se, solidan je staž i mislim da ću nešto od stečenog iskustva moći vratiti u HNK", ističe Dino.
Generacijska bliskost i slični estetski interesi bit će više nego dobrodošli pri otvaranju nove dramske scene HNK-a planirane za iduću godinu. Mjesta koja su njih dvoje popunili značajna su funkcionalno, ali i simbolički, prethodnice su im najistaknutija dramaturška imena naše kulture: Lada Kaštelan, Sanja Ivić i Ana Tonković.
"Čini mi se da je naše kazalište jedno od rijetkih gdje su i dalje bitni jaki dramaturški timovi. Dramaturzi su upravo ti ljudi koji bi u ovako velikom timu trebali predlagati komade za izvedbu, repertoar u četiri sezone, pratiti i promišljati ansambl, analizirati vrijeme u kojem živimo", iskrena je Mirna.
Pitanje koje dobiju, kako sami kažu, svaki put u taksiju i potajno od bake i roditelja, a sada i od nas je - što je to, u današnjim okvirima - zapravo zanimanje dramaturga?
"Dramaturgija jest profesija suradnje. Surađujemo u pravilu s redateljima i skupa konceptualiziramo predstavu. U samoj probi se događaju neke druge stvari i hijerarhije, mi smo prvi gledatelji predstave, ljudi odgovorni za ideju, kontekst i širinu predstave. U samoj kazališnoj kući se to translatira i na razgovor, pregovor, u našem slučaju s ravnateljicom drame Nenni Delmestre ili intendanticom Ivom Hraste-Sočo", pojašnjava Dino. To je, kaže, posao koji je zapravo poziv, u pravom romantičnom značenju te ideje, pa je radno vrijeme za njih relativna kategorija. Za svoje prijateljstvo ne strahuju i ne misle da će ga novi poslovni kontekst ugroziti. Kao konkurenciju se nikada i nisu vidjeli.
"Shvatili smo da jedino što je važno jest transparentan razgovor, a njega prakticiramo kroz cijeli naš odnos, sve ovo vrijeme", zaključuje Mirna.