Poduzetnica Ana Ivančić, koja je nakon 25 godina napustila financijsku industriju i otvorila koncept dućan Garderoba sa skandinavskim brendovima, govori o odgovornom poslovanju i održivosti - top temama u tekstilnoj proizvodnji čije su zvijezde reciklirani poliester, organski pamuk, veganska koža...
Tvrtka McKinsey u proljeće 2020. provela je istraživanje o tome kako potrošači gledaju na temu modne održivosti: 67 posto od ukupno 2000 ispitanika izjavilo je da je materijal poput recikliranog poliestera važan element u donošenju odluke o kupnji odjeće, a otprilike toliko ih misli i da bi brendovi trebali promovirati ideju održivosti. Takav osviješteni stav rezultat je zelene tranzicije kroz koju prolaze sve industrije posljednjih nekoliko godina, a covid-kriza i pitanje egzistencije - u zdravstvenom, poslovnom pa i filozofskom smislu - samo je dodatno ubrzalo tendenciju za pronalaskom ekološki prihvatljivijeg načina življenja. Pritom to nije samo moralna kategorija, nego dio Europskog zelenog plana, koji bi članice Europske unije trebao transformirati u moderno, resursno učinkovito i konkretno gospodarstvo - kako je istaknuto na stranicama EU. Situaciju na terenu iz prvog reda promatra Ana Ivančić (54), vlasnica koncept dućana Garderoba u Zagrebu i Rovinju. Kad je u siječnju 2017. otputovala na Tjedan mode u Kopenhagen, prisjeća se, tu i tamo je neki brend imao artikle s oznakom sustainable (u prijevodu, održivo), a kupci su imali malo sluha za visoke cijene odjeće od eko-materijala. Međutim, u šest i pol godina, koliko je prošlo od otvaranja Garderobe u Martićevoj, stvari su dosta drukčije. Ana Ivančić na sve te promjene gleda iz dvije perspektive - kao poduzetnica koja nabavlja robu i kao strastvena ljubiteljica (kvalitetne) mode - i to očima žene koja je 25 godina provela na čelnim pozicijama u banci, mirovinskom fondu i osiguravajućem društvu, prije nego što je napravila veliki karijerni zaokret.
Zašto ste napustili financijsku industriju i upustili se u neizvjestan poduzetnički pothvat?
- Francuski dioničar, vlasnik BNP Paribas Cardif osiguranja - čija sam bila predsjednica uprave 11 godina - odlučio je prodati tu osiguravajuću kuću i povući se s hrvatskog tržišta. Kupila nas je Croatia Osiguranje, a ja sam se obvezala da ću ostati dok transakcija ne bude završena. Kako sam prethodno radila i u banci i u mirovinskom fondu, imala sam dojam da sam iz financijskog sektora probala sve što sam mogla. Hrvatsko tržište je malo u svakom pogledu, poznavala sam sve ljude iz branše i nekako mi je bilo nezamislivo ponovno ući u sličnu priču, jer sam osoba koju rutina guši. U poslu mi je važno da on s jedne strane za mene predstavlja izazov, a s druge da zahtjeva određeni napor, da se moram educirati i stvarati neke nove vrijednosti. Do tog trenutka u financijskoj industriji za mene je tako i bilo - za razne dioničare sam osnivala društva ili dijelove unutar banaka. Tu je, dakle, uvijek postojao poduzetnički moment, bez obzira na to što nisam radila za samu sebe, s vlastitim novcem. O tome što ću dalje počela sam ozbiljno razmišljati kad je postalo izvjesno da se osiguravajuće društvo u kojem sam radila prodaje. Bila je 2015., bilo mi je 46 godina i to je, po mojem mišljenju, otprilike posljednji trenutak za realizaciju dramatičnog karijernog zaokreta - ako o njemu razmišljate. Nije, naravno, isključeno krenuti u novu priču i s 55, ali na osnovi vlastitog iskustva mogu reći da za tako nešto treba jako puno energije. Ako ostanete u istoj industriji, poslove možete mijenjati do zadnje godine prije mirovine. Ali ako pokrećete biznis koji nema uporište u nečemu što ste prije radili, treba jako puno učenja, hrabrosti... S godinama čovjek neminovno za sve to ima sve manje energije.
Kako ste došli na ideju koncept dućana?
- Neke prijateljice su mi znale govoriti: “Ti nama najbolje biraš odjeću”. Iako sam pripadala jednom rigidnom svijetu u smislu odijevanja, jer ne vjerujem da postoji nešto konzervativnije od financijske industrije, ipak sam unutar njega nastojala maksimalno rastegnuti pojam poslovnog odijevanja. Moj kostim je morao biti makar asimetričan, igrala sam se s modnim dodacima... Moda mi je oduvijek bila važna. Odjeću sam kupovala u inozemstvu i vjerovala sam da postoje ljudi koji funkcioniraju kao i ja. Moj me suprug često zafrkavao da ja kao da već i radim u modnoj industriji, jer sam uglavnom putovala u London, Pariz, Milano, a odjeća je oduvijek bila moja strast. Počela sam razmišljati kako bi bilo lijepo da u Zagrebu postoji mjesto koje neće biti samo dućan, nego će se tu žene nalaziti, družiti, popiti čašu pjenušca...
Što vam je dalo sigurnost da tu ideju i realizirate?
- Naravno da nisam mogla biti sigurna postoji li u Zagrebu i Hrvatskoj tržište, odnosno klijentela za tu moju ideju. U poduzetništvu ne postoji ta vrsta sigurnosti niti vam je itko može dati, ali ja sam vjerovala da postoji kritična masa ljudi koja će biti zainteresirana za taj koncept. Iz ove perspektive, zaista mogu potvrditi da postoji. I ne samo to, nego dolaze i nove generacije, ali i žene kojima odjeća kakvu nudimo u Garderobi nekad prije ne bi dolazila u obzir. Mnoge gospođe koje su, primjerice, bile ograničene na tri boje, motivirali smo da probaju nešto izvan toga - i svidjelo im se. Drugim riječima, ponudili smo neku vrstu modnog oslobođenja i svojevrsne edukacije. A ja sam tako i zamislila našu ulogu.
Koliko je prošlo od razgovora s bliskim krugom ljudi do otvaranja dućana?
- Više od jedne godine. Prvo sam tražila prostor, jer sam vjerovala da će prostor odrediti kako će to na kraju sve skupa izgledati i funkcionirati. Pronašla sam jedan lokal u blizini Cvjetnog trga i pomislila - to je to - a onda ga je netko drugi unajmio. Kad je prošlo prvo razočaranje, koje je trajalo jedno poslijepodne, rekla sam samoj sebi - dobro, sigurno postoji razlog zašto se to nije dogodilo. Nakon dva mjeseca suprug mi je rekao da se preko puta njegove vinoteke u Martićevoj iznajmljuje prostor u kojem je do tada bila prodaja bicikala. Kad sam ušla, rekla sam - da. Angažirala sam arhitekte iz studija koji se tada zvao Biro: to su bili mladi ljudi koji su tek izašli s fakulteta, ali su već za vrijeme studija dobivali nagrade, a zaključila sam da mi više odgovara rad s mladima koji još nemaju strogo definiran rukopis. Bili su otvoreni prema raznim idejama i ispalo je sjajno. Zamislila sam to kao žensku garderobu iz snova. Na nacrtima i renderima, svuda je pisalo garderoba i shvatila sam da je to zapravo dobar naziv za dućan. Nije pretenciozno i jasno daje do znanja što je unutra. Imam dojam da su mi se oko Garderobe otvarala jedna po jedna vrata i da je sve baš onako kako je trebalo biti. I inače u životu mislim da ako stalno nešto isprobavavamo, a nailazimo na prepreke, da zapravo dobivamo poruku da bi možda trebao odustati i probati nešto drugo. Meni je ovdje bilo sasvim suprotno. Sve se slagalo jedno za drugim.
Kako ste definirali ponudu dućana?
- Razmišljala sam čega na domaćem tržištu nema. Skandinavski brendovi ovdje su tada bili gotovo potpuna nepoznanica. Osobno sam znala za brend Ganni i By Malene Birger s kojima sam dogovorila sastanke u Kopenhagenu, a jasniju sliku o njihovoj modnoj sceni dobila sam kad sam prvi put otišla na Tjedan mode u Kopenhagen u siječnju 2017.
Kako je došlo do tih sastanaka?
- Jednostavno sam sjela za kompjutor, guglala i javila se na kontakte istaknute na web stranici koji obično počinju s info@... I jednima i drugima sam napisala kakav bi bio koncept dućana, koje bih brendove željela imati i priložila sam svoj životopis, što je u tom trenutku bila jedina konkretna stvar. Bila sam modna entuzijastica s dugogodišnjim iskustvom top menadžmenta u financijskoj industriji i ništa drugo. Nisam imala nikakve kontakte u modnoj industriji niti je itko iz tog svijeta mogao znati za mene. Sastanak u Ganniju je prošao tako da su mi rekli da će razmisliti i javiti mi se. No, prije nego što sam otišla, njihova direktorica prodaje Stine, onako usput mi je sugerirala da pogledam odjeću u showroomu i da napravim selekciju stvari koje bih voljela imati u svom dućanu. Složila sam dva štendera s robom, ona je to pogledala i rekla: “Mi želimo raditi s vama”. Taj put u Kopenhagenu dogodila mi se još jedna čudesna stvar: moj hotel, sasvim slučajno nalazio se dva bloka dalje od modnog sajma Revolver za koji sam saznala tek kad sam stigla u Kopenhagen. Upravo je taj dan bio zadnji za besplanu registraciju. Registrirala sam se i ondje mi se otvorio jedan ogroman prozor u svijet skandinavskog modnog dizajna. Tamo sam dogovorila odmah suradnju s brendovima Baum und Pferdgarten, Rodebjer, Stine Goya... Iz sezone u sezonu sam dodavala nove brendove, od nekih odustajala… Iz godine u godinu je postajalo sve lakše jer su se kuće nama počele javljati. Garderobu doživljavam kao živi organizam koji se stalno mijenja - s optimalnom dozom poznatog, što pruža osjećaj sigurnosti, i novih stvari koje joj daju svježinu. Otvaranje Garderobe vremenski se preklopilo s trenutkom u kojem su skandinavski brendovi započeli zadobivati svoju globalnu prepoznatljivost.
Po kojem ključu birate brendove?
- Osim što svi brendovi u Garderobi moraju odgovarati mojoj osobnoj estetici i ukusu, pazim da nemamo brendove koji su međusobno previše slični, da su cjenovno unutar nekog prihvatljivog okvira, tako da nema previše odskakanja u previsokoj ili preniskoj cjenovnoj kategoriji, što je za multibrend dućan po meni od velike važnosti. Neke brendove smo napustili jer se kvaliteta nije pokazala onakvom kako smo mi htjeli ili se odjeća pojedinih brendova pokazala prejednostavnom, presportskom, a kupce smo naviknuli da u Garderobu dolaze kad im treba ili žele nešto posebno. No, svakom brendu koji sam dovela u Garderobu dala sam šansu kroz nekoliko sezona, da vidimo kako će ga klijenti prihvatiti. Sa zadovoljstvom mogu reći da je velika većina brendova koje sam kroz godine odabrala još uvijek u Garderobinoj ponudi, što znaći da već godinama imaju svoje kupce. A u planu su i novosti... Jer kod mene nema mira, samo mjena stalna jest.
Surađivali ste i s hrvatskim dizajnerima...
- Da, u početku je tu bio brend Ivane Omazić, koji na nažalost više ne postoji. Kad se ugasio brend I-gle, čije sam stvari nosila dugi niz godina nosila i još uvijek čine jedan dio moje garderobe, Nataša Mihaljčišin je svoju prvu samostalnu kolekciju predstavila i prodavala upravo u Garderobi. Zatim je tu bio i Silvio Vujčić, Klisab, Link Ogi Antunac...
Kako je došlo do otvaranja drugog dućana u Rovinju?
- Već godinu dana nakon otvaranja Garderoba Concept Storea u Zagrebu, preko 3LHD-a koji je projektirao Grand Park Hotel u Rovinju, ponuđeno mi je da otvorim drugi Garderoba Concept Store u Rovinju na šetnici hotela. Vidjela sam popis ostalih dućana koji bi se tamo trebali otvoriti, razgovarala sam sa suprugom i rekla - idemo. Prostor je bio roh-bau i uredili smo ga sa istim prepoznatljivim elementima kao Garderobu u Zagrebu - iste boje, Prostorijine fotelje Monk, rasvjetna tijela Grupa Studija, tepisi Regeneracije, iste zavjese i velike kabine. Oba su prostora podjednako velika, iako je ovaj u Rovinju kvadratnog oblika, pa djeluje prostranije. Tako se na drugu godišnjicu otvaranja Garderobe u Zagrebu, istovremeno kada i hotel Grand Park, otvorila i druga Garderoba u Rovinju. Iako u obje trgovine imamo isti koncept i iste brendove, kroz godine smo ponudu Rovinja odvojili od one u Zagrebu. Tako danas u Rovinju uz nove kolekcije imamo u ponudi i arhivu, odnosno trajno snižene komade iz kolekcija prethodnih sezona. I jako mi je drago da smo tamo, jer uz turiste danas već imamo i u Rovinju stalne kupce, a tamo vole navratiti i naše klijentice iz Zagreba kad su na nekom kongresu ili na odmoru.
U posljednjih šest i pol godina, koliko ste prisutni na modnom tržištu, koliko se toga promijenilo u kontekstu održivosti?
- Brendovi koje mi imamo nisu otpočetka svi imali održivu priču. Sve se to razvilo tijekom posljednjih pet godina, kako je rasla i globalna svijest o tom pojmu. Moj prvi kontakt s time bio je upravo na prvom Tjednu mode kojem sam prisustvovala u Kopenhagenu. Tamo sam se prvi puta susrela s odjećom izrađenom od recikliranog poliestera, odnosno prerađene PET ambalaže. Ti su komadi bili skuplji od onih proizvedenih od “obične” sintetike. Sama svijest naših klijenata tih prvih godina rada Garderobe o na primjer organskom pamuku, u čijoj se proizvodnji troši mnogo manje vode i ostalih resursa u usporedbi s preradom “običnog” pamuka, nije bila još toliko razvijena. Rijetko tko bi se zakačio za tu temu. Sam Tjedan mode u Kopenhagenu, kao krovna organizacija u okviru koje se dva puta godišnje organiziraju modne revije, panel diskusije i razna događanja, tek je 2020. postavio osnovne kriterije koje pojedini brendovi moraju ispunjavati ako žele sudjelovati u njegovom službenom programu od ove, 2023. Kriteriji propisuju poštivanje ljudskih prava, jednakost i različitost - uz održivo zbrinjavanje neprodane robe. Brendovi se obvezuju unaprijediti kvalitetu svojih proizvoda i time pridonijeti njihovoj trajnosti i dužem korištenju, uz pronalaženje uporabne vrijednosti uzorcima koji se proizvode za svaku kolekciju. Barem 50 posto kolekcije treba biti proizvedeno iz prirodnih održivih materijala, reciklirano ili proizvedeno iz postojećih zaliha, a sve bez upotrebe prirodnog krzna. Sudionici se obvezuju provoditi stroge kontrole tvornica ili manufaktura s kojima posluju kako bi se spriječilo iskorištavanje radnika ili rad djece, a u svojim organizacijama moraju osigurati rodnu, spolnu i vjersku jednakost, pružajući jednake prilike svima bez obzira na fizički izgled i predispozicije. Isto se odnosi i na odabir modela za modne revije, a o svemu se treba jasno upoznati i same kupce. Kako se ova tema globalno sve više potencira, danas se stječe dojam da su baš svi u modnoj industriji preko noći postali održivi i odgovorni. Osobno sam se počela pitati koliko je to stvarno i koliko su pojedini brendovi u tome autentični, a koliko sve to rade opet iz razloga marketinga i gomilanja profita.
Na što konkretno mislite?
- Brendovi koje prodajemo u Garderobi predstavljaju predvodnike modne održivosti i svjedoci smo napora i ogromnih sredstava koje investiraju iz godine u godinu kako bi se približili što većem postotku održivog dijela kolekcija. S druge strane, neki u modnoj industriji olako barataju tim terminima, pa tako na primjer atribut veganske kože, koja se proizvodi od gljiva ili kore drveta, pripisuju onoj od poliestera. Moje je pitanje koliko je to održivo u odnosu na odjevne predmete od prave kože? Sviđa mi se što su se tako u brendu By Malene Birger, koji možemo ubrojiti u svojevrstan tihi luksuz, odlučili za pojam responsible (odgovorno) umjesto sustainable (održivo). Riječ je o odgovornosti kroz korištenje visokokvalitetnih materijala i samom proizvodnom procesu, a to je jedan od kriterija održivosti, i to na razini UN-a. To nisu samo reciklirani materijali, nego svjesni odabir i materijala i tvornica u kojima se oni proizvode. Kakvi su uvjeti rada u tvornicama, koga zapošljavaju, kolika je satnica, koristi li se dječja radna snaga... To je mnogo šira tema u kojoj najveću ulogu zapravo ima svjesna hiperprodukcija, koja će i od najodrživijih materijala opet napraviti hrpe smeća. Zato je najodrživije kupovati manje, ali kupovati kvalitetnu robu koju ćemo nositi godinama i sami je reciklirati kroz nove odjevne kombinacije. A onda je prepustiti nekom drugom ili prodati na tzv. sekundarnom tržištu kao vintage ili second hand odjeću.
I vi sudjelujete u tom sekundarnom tržištu i organizirate buvljake.
- Da, s kćerima jednom godišnje organiziram buvljak, što nas jako veseli. Upravo pripremamo treći. Napravimo selekciju stvari koje su u odličnom stanju, ali ih ijednostavno nismo već duže vrijeme nosile. Ne zato što nisu u trendu, nego zato što nas više ne vesele, što je potpuno u redu. Zato okupimo prijateljice i poznanice i družimo se. Super mi je vidjeti neku svoju stvar u novom životu, na novoj osobi, u novoj kombinaciji.
Što vi smatrate održivim modelom modnog ponašanja?
- Po meni, kupovanje ne smije biti masovno, stihijski, impulzivno. Najodrživije je planirano kupovanje, a ne shoppingiranje samo zato što je prilika jer je nešto jeftino. Ne bih htjela da ispadne kako okrećem vodu na svoj mlin, već govorim ono što i sama radim. Kod mene se ormar puni zato što kupujem kvalitetne stvari koje žive godinama, desetljećima. Bilo bi zaista licemjerno da ja kao vlasnica dućana s odjećom i modnim dodacima propagiram apstinenciju od kupovine. Osim toga, po meni apstinencija nije rješenje, kao nijedno pretjerivanje. Ako nam je to važno, skroz je prirodno i legitimno da nekim novim komadom želimo oplemeniti svoj ormar. Za mene je održivost racionalno kupovanje kvalitetnih stvari koje ćemo dugo nositi. A kad ih se zasitimo, da su i dalje u odličnom stanju pa ih još dugo može nositi netko drugi ili ih mogu naslijediti nove generacije - kao što moje kćeri sad nose neku moju odjeću, a ja sam nosila neke mamine komade.