Balet "Orašar" Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Vladimira Malakhova iznova pobuđuje našu glad za bajkovitim, ljubavnim, snovitim pričama ususret najvećim obiteljskim blagdanima.
Orašar je najtraženiji lutak, najtraženiji vojnik, ljubavnik, ljubav - ako želite, u najsvjetlijem i veselijem razdoblju godine, ovom božićnom i novogodišnjem. Orašar je balet, lutkica, simbol, nostalgija, želja i namjera. S obzirom na već očekivanu pomamu za kartom više u zagrebačkom HNK i ove godine, odlučili smo se prisjetiti priče baleta, ali i priče samog Orašara.
Radnja je zanimljiva, snovita i korisna za mnoga potencijalna tumačenja, feminističko i psihoanalitičko primarno. Naime, pratimo djevojčicu Klaru koja se s obitelji nalazi na božićnoj proslavi u svom domu. Her Drosselmeyer, njezin ujak prekida slavlje te kada svima podijeli poklone, shvati da za malu Klaru nije ništa ostalo te njoj poklanja orašara, oblikovanog kao zgodnog uniformiranog mladića – vojnika. Ukućani, sretni i zadovoljni odlaze na počinak, a Klara ostaje sama sa svojom noćnom morom – čuje miševe koji postaju predimenzionirani u njezinim snovima.
Međutim, događa se čudo, drvena figurica orašara se transformira u prekrasnog, živog mladića koji je spašava od zlih miševa. Nakon prekrasnog "spašavanja" odlaze u svijet Šećerne vile gdje susreću razne slastice i pića koja plešu, ali i predstavljaju razne dijelove svijeta – čokolada pleše španjolski ples, kava arapski, čaj kineski...
Klara se budi s lutkom orašara u ruci, a u nekim interpretacijama i ne. Naime, negdje se ne probudi time poručujući (valjda?) da nekada i najluđi snovi mogu postati stvarnost. Opasna koliko i korisna zamisao. Svijet iluzija, svijet je ljubavi u povijesti ideje romantične ljubavi. Miševi su gotovo nužno sablast – muškarci dio "rješenja" koje vas/nas krhke (djevojčice) jedino može spasiti. Miševi su znak prizemnog, ovozemaljskog, prljavog svijeta, dok je muškarac u kulturi simbolički "ulaz" u onostrani svijet ljubavi, transcendentalni i realni, fizički. Svijet animalnosti, svijet sigurnosti, svijet zaštite. Malformacije duha kao što su mačizam, kolokvijalno rečeno "krkanijada" i drugi oblici muškog nasilja, direktnog i indirektnog utemeljeni su i u toj "božanskoj" ideji njihove/naše "važne" posebnosti. Ova bajka je važna kao i gotovo svaka druga ne bi li odavna otvoren prostor žudnje dodatno bio propitan. Više nemamo izbor da to ne radimo. Ženski subjekt valja ojačati, ne samo predstavljački no i kritički. Snovi mladih djevojčica više ne bi trebali i ne smiju imati u sebi pretpostavku da će ih itko, a kamoli muškarac "spasiti", a ta pretpostavka ne isključuje druge, lijepe, naivne oblike romantičnog (samo)razumijevanja.
Inače, zadnja inačica Orašara je svoju premijeru u zagrebačkom HNK doživjela 29. studenoga 2019. Baletnu bajku obožavaju djeca različite dobi i ona je neizostavan dio svake adventske čarolije u svim dijelovima zemaljske kugle. Priča je to koja svoje obožavatelje vodi kroz božićni svijet raskoši, šarenila, veselja, mašte, prinčeva i vila te nezaobilaznih slatkiša.
Danas, 131 godinu od praizvedbe Orašara Petra Iljiča Čajkovskoga u koreografiji jednoga od najslavnijih koreografa svih vremena Mariusa Petipaa, teško je povjerovati kako je to, diljem svijeta skoro pa najomiljenije baletno djelo, pri prvom gledanju bilo proglašeno, ni manje ni više nego - promašajem. Suvremenici nisu prepoznali glazbenu genijalnost djela koja je obilježena karakterističnim elementima glazbene romantike i groteske te satiričnim opisom karaktera. Nakon Oktobarske revolucije Orašar se s velikim sjajem vratio na ruske pozornice, odakle se munjevitom brzinom raširio diljem svijeta u različitim koreografskim čitanjima, ali uvijek zadržavajući velebnu glazbu Čajkovskoga i elemente Petipaove jednako čarobne koreografije. Zagrebačka je publika vidjela Orašara već ranih 20-ih godina prošloga stoljeća, a od 1970. on je postao stalnim repertoarom nacionalne baletne pozornice. Ovog posljednjeg koreografski i režijski postavio je 2019. baletni umjetnik svjetske reputacije Vladimir Malakhov, koji je s našim baletnim ansamblom već uprizorio popularno "Labuđe jezero".
PS - jeste li znali da je figura orašara tek dekorativna inačica drobila za orahe koja se najčešće izrađuje u obliku koji podsjeća na igračku vojnika? U njemačkoj tradiciji figura orašara je simbol sreće koji tjera zle duhove. Gotovo svi orašari koji su nastali prije prve polovice 20. stoljeća su funkcionalni, dok velik dio modernih orašara ima samo dekorativnu svrhu, odnosno nemaju mogućnost da se njima drobe orasi. Legenda vezana za ovaj proizvod kaže da služe i kao zaštitnici kuće u kojoj se nalaze. Naime, prosječna ručno izrađena figura orašara sastavljena je od oko 60 zasebnih komada. Razni dizajni su se počeli javljati vrlo rano, već početkom 19. stoljeća figure su bile odjevene kao rudari, policajci, plemići ili vojnici različitih vojski. Novije figure utjelovljuju različite osobe iz popularne kulture i povijesti, kao što je to Benjamin Franklin ili pak američki vojnici iz Zaljevskog rata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....