Snježana Banović, uoči premijere opere "Judite" u zagrebačkom HNK prisjetila se svojih najljepših sjećanja na djetinstvo i progovorila o sinu Grguru, unuku Oliveru i baki Jeli koja joj je najveći životni uzor.
Kako je nakon više od dva desetljeća ponovno režirati u zagrebačkom HNK-u?
Izvrsno, kao da je bilo prošle godine, a prošle su dvadeset i dvije otkako sam posljednji put radila na toj divnoj pozornici. Rad na "Juditi" je pravi užitak, jer zagrebačka Opera je vrhunska.
Kako to da na scenu postavljate operu, a ne dramu?
Kad me intendantica Iva Hraste Sočo pozvala da surađujemo, imala je na pameti neke moje predstave pune glazbe, ali i to da volim suvremenu operu. Predložila sam da bude "ženska" i uskoro smo došle do Judite, to jest - ona do nas.
Nakon nekoliko knjiga o povijesti hrvatskog teatra, objavili ste i knjigu o zaboravljenim umjetnicama iz 19. i 20. stoljeća: odakle taj interes prema povijesnim temama?
Potraga za novim pričama iz prošlosti našega kazališta je moja strast, a punjenje praznina na beskonačnoj mapi kulture sjećanja, time i borba protiv zaborava, moja su misija već dugi niz godina. Sve moje knjige su nastale iz toga poriva, a "Vila lutaka" je posebna, ženski uzbudljiva i emotivna.
Poznati se kao glasna kritičarka društvenih zbivanja: što vas najviše smeta?
Nasilje nad ženama. Kontinuirano i primitivno ugrožavanje ženskih prava i sloboda.
Zanima li vas politika?
Ne jer, među ostalim, nemam nimalo osjećaja ni talenta za stegu, tako važnu političarima.
O kojoj ste profesiji maštali kao djevojčica?
Učiteljskoj. Imala sam divnu učiteljicu u prvom razredu osnovne škole, Vjeru Maričić, i željela sam biti kao ona.
Koja su vam najdraža sjećanja na djetinjstvo?
Na staru Trešnjevku mog najranijeg djetinjstva pa na Novi Zagreb u izgradnji nakon što smo se 1970. uselili u prvi završeni neboder u Sopotu.
Koji su vam životne vrijednosti usadili roditelji?
Red, rad, disciplina i - principijelnost.
A kako ste vi usmjeravali svog sina Grgura?
Slično. I vidim da nisam pogriješila jer krasan je čovjek, muž i otac.
Sin vam je podario i unuka Olivera. Kakva ste baka?
Luda od ljubavi, kakve bake i moraju biti.
Je li istina da se unuci vole intenzivnije od vlastite djece?
Djecu odgajamo s vječno prisutnim strahom, unuke uopće ne odgajamo, oni (pre)odgajaju nas.
Jeste li u životu imali uzore?
Moja baka Jela bila je moj najveći uzor, ona i njezina osebujna snaga i široka životna filozofija. Poslije su to bile mnoge umjetnice koje sam sretala na sceni i oko nje: Sonja Kastl, Vesna Butorac, Maja Srbljenović-Turcu, Neva Rošić, Ivica Boban, Branka Cvitković, moja prijateljica Neli Mindoljević i mnoge druge.
Što smatrate svojom najvećom životnom pogreškom?
Žao mi je što nisam imala više djece. Pogreška možda nije prava riječ, ali je velika šteta.
A uspjehom?
Moga sina, neka prijateljstva, moje knjige i poneku predstavu.
U kojim situacijama izbjegavate istinu?
Kad je posrijedi bolest ili neka loša životna situacija, ljudima volim uljepšavati te trenutke.
S kakvim se ljudima volite družiti?
S pametnima.
Koju ljudsku manu ne podnosite?
Bahatost, škrtost i lijenost.
A što smatrate svojom najvećom manom?
Lakovjernost, ponekad brzopletost u zaključcima.
Mnogo ste putovali. Gdje vam je bilo najljepše?
U Grčkoj, najljepšoj zemlji na svijetu. I u Indiji, najuzbudljivijoj, kamo uskoro idem treći put.
Poznati ste i kao sjajna kuharica. Koji je vaš najslavniji specijalitet među prijateljima?
Arambašići na način moje bake i janjetina na sto načina: lešo sa šalšom, zapečena s graškom i bobom, na grčki način "lemonato"... Kod nas Dalmoša ona je uvijek na prvome mjestu.
Koja biste tri jela stavili na vrh gastro ljestvice?
Uz već spomenute, još i domaće njoke u maslacu s kaduljom, puževe na burgundski, rižoto s crvenim radičem.
Čega uvijek mora biti u vašem hladnjaku?
Povrća za salatu i pećnicu, limuna i jogurta.
Ide li ljubav, kako se kaže, kroz želudac?
Ide, neko vrijeme, onda ode na dijetu pa nestane u stranputicama koje nemaju veze s gastronomijom.
Dvaput ste bili u braku, jeste li sad u potrazi za trećom srećom?
Više ne, sreća je drugdje. To definitivno znam odnedavno, upravo nakon trećeg, vrlo traumatičnog pokušaja.
Što vam bez iznimke diže tlak?
Kašnjenje.
Znate li praštati?
Praštam sve osim nelojalnosti i nevjere u vezi, prijateljstvu i poslu, svejedno.
Kao redateljica, jeste li sretni kako ste "izrežirali" vlastiti život?
Jesam, okružena sam dobrim, kreativnim i pametnim ljudima i radim posao koji volim. Nije li to najveća sreća?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....