Naša slavna i obožavana književnica Julijana Matanović (65) upravo se vratila iz Vukovara. Kaže da je to ovaj put zbog muža. Naime, njezin suprug Pavao Pavličić (78), akademik i proslavljeni profesor i književnik, u kolovozu si daruje jedan dan za kupanje u Dunavu. Uđe u rijeku, koju je tako lijepo opisao u nekoliko svojih knjiga, ispod stana u kojem je odrastao, i spusti se... Spisateljica duhovito prepričava da ona tada uplašeno trči po šetnici, a kada on izađe, samo kažu: "Valjda će biti i dogodine." Ljeta provode u Vodicama, s tim da si "priušte" koji dan otoka Prvića.

Ove godine posebno su uživali. I baš je bilo "nako" kroz smijeh govori spisateljica, a onda su se vratili u Zagreb i otvorili poštanski sandučić. O sadržaju pisma HAZU-a našoj sugovornici razgovaramo ovim povodom - o isključenju, ženskom mjestu u društvu, ali o tome da brak i ljubav i dalje mogu biti prepreka, istina, prvenstveno ženama - u osvajanju prava na vlastito mjesto u društvenom i kulturnom polju, o tome zašto se ne potpisuje kao akademkinja te kako je bilo biti bez zaštite u životnom iskustvu samohrane majke, intelektualke.

Kako ste primili neobičnu odluku HAZU-a o vašem isključenju?

- Slučaj HAZU krajem sam prošle godine ostavila iza sebe. Ponajviše zbog toga što je cijela priča toliko bizarna da oni kojima govoriš i ne vjeruju u činjenice koje iznosiš. Kažeš da ne mogu biti primljeni u redovito članstvo oni koji su navršili sedamdeset godina, a novinari ti postavljaju potpitanje "Kako ne mogu kad su neki članovi primljeni i u osmom, pa i u devetom desetljeću života?". Ne mogu biti bračni parovi, a onda čuješ da te pitaju ne mogu kad u istom tvom razredu sjedi bračni par... Piše li to u pravnim aktima? Ne piše.

Jeste li je očekivali?

- Nakon prošlih izbora htjela sam uputiti Upravi dopis u kojem zahtijevam brisanje, ali nisam to učinila. Imala sam dosta, za život svoje obitelji, stvari koje sam trebala obaviti i nad kojima sam drhtala. Sad ne znam trebam li se zbog toga kajati. Sjećam se svečane sjednice HAZU na kojoj sam primljena za člana suradnika (zajedno sa mnom su primljeni dr. Darko Gašparović i Miro Gavran. Darko je 2017. preminuo, a Miro je uspio u zadnjem trenutku "upasti" u ekipu). Tada su na sjednici bili i neki suradnici koji su se našli u reizboru. Nisam razumjela o kakvom se reizboru radi. Proučila sam Zakon o Akademiji i u članku 10. stoji: "Članstvo članova suradnika ostaje doživotno ponovnim izborom nakon deset godina od prvog izbora", a članak 18. "Članstvo u Akademiji je doživotno". Naravno, ako nekim potezom ne naštetiš ugledu Akademije. Za mene je reizbor ukinut, po kojem to pravilniku, ne znam. Znam da su i dalje članovi - suradnici ostali neki kojim su primljeni 1980., 1994. ili 2000. A da prema službenim aktima i postoji mogućnost brisanja (ako nisi iz suradnika prešao u redovnog), trebalo bi onda obratiti pažnju na to da me sama Akademija, točnije Predsjedništvo, u tome onemogućilo. "Kadija te tuži, kadija ti sudi". Jer, razred za književnost 2019. predložio me za redovitu članicu, Predsjedništvo brisalo zbog sukoba interesa (vjenčanje s akademikom Pavličićem tri godine nakon što sam postala članicom-suradnicom), 2021. ja sama - pišem razredu - nakon jednog pisma podrške Ivana Aralice, da me ne stavlja u proceduru, da ne "izazivaju" Predsjedništvo, a 2023. Željka Čorak i Goran Tribuson inzistiraju da ponovno uđem u kandidaturu, unatoč tim preporukama Predsjedništva. I tada me Predsjedništvo ponovno briše. Ljepše mi je reći briše, nego križa. Uz jedan komentar koji doista ne bih javno iznosila.

Smatrate da je riječ o diskriminaciji?

- Sigurna sam da jest.

NEJA MARKICEVIĆ/CROPIX CROPIX

Što je to sve što "niste napravili"? Odnosno koliko "krivih" koraka jeste? Kako je opravdana odluka?

- Nema mojih krivih koraka. Ako nije krivi korak to što postojim, bez ikakve moći, sa svojim čitateljima i studentima koji su me, barem većina njih, zadržali u lijepom sjećanju. Primljena sam prije deset godina za suradnicu (na prijedlog Fabrija i Žmegača), objavila sam nakon toga sedam knjiga, dobila pet nagrada. Ali, udala sam se. Možda za krivog akademika. Nova uprava je donijela usmene preporuke. Poštovani akademici ne postavljaju pitanja o njihovoj logičnosti. Sad, nakon brisanja iz suradništva, počinjem vjerovati da se od samog početka radilo o meni, ili o Pavlu, ili o Pavlu i meni "u kumpletu", kao bi rekla moja baba. Ne, nisam paranoična.

Što mislite da se zapravo dogodilo?

- Iskreno, ne znam. Meni je to sve strašno. Znate zbog čega? Poštujem hrvatske institucije, nisam čak ni odgovorila na mail pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji mi je upućen nakon jednog mog razgovora za Novi list (povodom 8. ožujka) u kojem je onako usput spomenuto to križanje za izbor u redovnog. Nisam željela ići na HAZU, nisam htjela da ja budem samo povod za napade na njih. Znala sam da bi neki jedva dočekali.

Napredovati vam nisu dali jer ste se 2017. udala za akademika? Otkud tolika "etičnosti" u krovnoj instituciji dok u njezinoj djeci - drugim znanstvenim i umjetničkim institucijama to ne da nije problem, nego se neke čak mogu proglasiti incestuoznim?

- Kad bi barem toliko etičnosti bilo u trenucima dok se predlažu novi članovi. Ovdje naglo stišćem kočnicu jer bih morala krenuti i u komentar razreda za književnost. Dovoljno je samo pogledati našu književnu scenu, imamo odličnih pisaca, odličnih, pa provjerimo jesu li oni članovi razreda. Možda bi ovdje trebalo naglasiti, nikada nisam izjavila da sam uvjerena da mi je mjesto na tim akademskim stolicama, isticala sam da ima važnijih, prisutnijih, europski prepoznatljivijih pisaca od mene, pisaca koji nikada nisu predlagani za Akademiju. Ali, ne može me se kažnjavati zbog udaje, udala se curica s 58 godina i do tada nije imala ni napisanu pjesmicu za školski list, ne može me se brisati i oduzimati pravo na sudjelovanje u izbornom procesu. Ne moram biti izabrana, ali moram imati pravo biti birana. Ima još jedna točka na koju bi trebalo upozoriti. Ta se pravila, točnije preporuke Predsjedništva, odnose samo na situacije u istom razredu. No ako je muž, idemo se igrati, u razredu za medicinske znanosti, žena može postati redovita u razredu za društvene znanosti. A akademikom postaješ nakon izbora na Skupštini, na kojoj glasaju, tajno, svi. Znači, taj muž, može zaokružiti ženu, i zaokružit će je. Jasno da hoće.

NEJA MARKIČEVIĆ/CROPIX

Što vam je s jedne strane bolno, a s druge strane smiješno u ovoj cijeloj situaciji?

- Nisam znala da će moja objava, napisana onako u sekundi, tjerana bosanskim inatom, izazvati toliku pozornost. I kad me zovu novinari i pitaju o čemu se doista radi, pa ja spomenem godine, rodbinske odnose, činjenicu da sam u Akademiju ušla prije udaje, oni svaki čas, u nevjerici, kažu: "Čekajte, čekajte..." I onda vidim kako je to i drugima čudno, možda čak i smiješno. Kako su tu moju objavu prenijeli brojni portali, bacila sam oko na neke komentare. Znate i sami kako ti komentari izgledaju. Najčešće pišu "Što si gospođa umišlja, ne može udaja biti razlog, kome to ona priča." Napadaju mene, a ulaze u srž.

Kako vidite generalno situaciju s HAZU-om odnosno neravnopravnim brojem muškaraca u odnosu na žene? Koliko volje i vremena će trebati da se ta nepravda ispravi?

- Posljednji izbori u Akademiji koji su se odvijali pod starom Upravom, održani su u znaku sugestije da se bira što više žena. A onda je došla nova Uprava. Žao mi je što predsjednik iz prošlog mandata, koji je Akademiju pokazao u jednom drugom svjetlu, humanijem, otvorenijem, nije ništa progovorio o novim preporukama. I kad na pečatu vidim Strossmayera, pitam se što bi on rekao na takav odnos prema ženi. A svi znamo kako bi izgledala hrvatska književnost da nije bilo njegove podrške jednoj ženi.

Koliko pratite i kako vidite rad feminističkih udruga u ovakvim slučajevima? Zašto je toliko teško raskrinkati "male gaze"? Tu disproporciju moći....

- Pratim donekle. Ono što je meni itekako drago je zajedništvo i podrška koju si međusobno iskazuju mlade žene, ovdje mislim na književnice. Njih čitam i najbolje poznajem. Pripadam staroj školi koja čita svoje kolegice i kolege i ne upušta se u „prazne“ rasprave. Iskreno, o ovom svom slučaju progovorila sam i zbog njih. Kad pomislim na sebe u njihovim godinama, na sebe koja se samo nešto, na tim hodnicima Filozofskog, boji, cmolji, ne volim se. Koliko je samo bilo straha. A onda se tješim. Nisam se mogla suprotstaviti, bila sam sama s djetetom, bez ičijih leđa, bez roditeljskog prezimena koje ti osigurava štit. Samo, što su leđa? Neke moje kolegice i danas kažu barem imaš zaštitu, imaš Pavla. Nakon Akademije zaključujem jedno; postoje u ovom društvu žene koje smijemo gaziti i one koje ipak ne smijemo. Nemamo ovdje sada ni prostora, ali, iskreno, ja nemam ni volje, dalje razvijati misao. A misao je vrijedna i oduže rasprave.

Izdaje unutar muško-ženskih i žensko-ženskih relacija u svojoj suštini nisu različite. Ipak, natjerani smo da iz njih ponajviše učimo... Koje su vaše lekcije?

- Na svojoj koži nisam osjetila puno ženske podrške, jesam među svojim čitateljicama, i one su me svojim rečenicama natjerala da ni u jednom trenutku ne spustim glavu. Tajnica razreda za književnost nije me nazvala, a ona je članica Predsjedništva.

Neki ste dan izjavili da vas titule ne zanimaju, čak ste spomenuli da jeste članica jedne akademije...

Istina je, postoje ljudi koji se, nakon što su primljeni u Akademiju, već nakon sat vremena počinju potpisivati kao akademici, akademkinje. U svibnju 2022. primljena sam, kao redovita članica, u IANIU BiH. Tamo se osjećam dobro, i ove sam godine održala plenarno predavanje na godišnjoj skupštini. Nikada se nisam potpisala s akademkinja, premda na to imam pravo. Stavila sam samo na Facebook stranicu fotografiju s biskupom Komaricom, u togi. To je sve.

Klasično, možda iritantno pitanje je - koji savjet biste dali mlađoj sebi, odnosno danas mladim djevojkama koje stupaju na intelektualno-umjetničku ili bilo koju drugu životnu scenu?

- Ne spuštajte glavu, da si jednog dana ne morate prigovarati kao što ja prigovaram sebi.

Što je novoga na čemu radite i kako izgleda prosječna duo – spisateljska dinamika? Mi izdaleka to romantiziramo i zamišljamo da dvoje pisaca sjede okruženi hrpom knjiga, i da samo diskutiraju o fikciji, manje o fakciji....

- Naš se život dosta zakomplicirao. Zbog nekih osobnih stvari moramo puno vremena provoditi izvan Zagreba, tamo gdje nemamo radni stol, biblioteku. Ukrademo malo vremena i za pisanje. Još uvijek vjerujem da će se sve posložiti, ali oboje smo u trećoj životnoj dobi, i sad se dalje pjeva...