Kad je prije samo dva tjedna dobio nagradu Emmy za najboljeg epizodnog glumca, Peter Dinklage (42) nije imao mnogo vremena za slavlje. Samo dan nakon što je zahvaljujući ulozi Tyriona Lannistera u “Igri prijestolja” trijumfirao u Los Angelesu, morao se uputiti u Dubrovnik na snimanje druge sezone tog popularnog serijala nastalog po priči američkog pisca Georgea R. R. Martina. Zbog toga je isprva možda i bio malo mrzovoljan, no kada ga je u Dubrovniku obasjalo sunce te je upoznao čari Jadrana, Dinklage je, kako sam priznaje, počeo uživati u večernjim izlascima u grad. A kad ga zaustavi neki obožavatelj, širokim osmijehom i čvrstim stiskom ruke ga odmah razuvjeri da nije nimalo nalik svom okrutnom i ciničnom liku iz serijala.
Dinklage je rođen s ahondroplazijom, genskim poremećajem čija je posljedica patuljasti rast, pa je dosegao samo 135 centimetara visine, no to ga nije spriječilo da se probije kao glumac. Doduše, prvih godina teško je nalazio kvalitetne uloge te je tek 2003. s filmom “Čuvar stanice”, dobitnikom nagrade publike na Sundance filmskom festivalu, skrenuo na sebe pozornost publike i kritike. Uslijedio je niz zapaženih filmova, poput “Kronike iz Narnije: Kraljević Kaspijan” i “Smrt na sprovodu”, no tek je s “Igrom prijestolja” televizijske kuće HBO postigao veliki uspjeh. Serija je postigla golemi uspjeh u cijelome svijetu, pa i u Hrvatskoj, gdje se na HBO Hrvatska počela prikazivati samo dan nakon američke premijere.
Osim u poslovnom, Dinklage je sretan i u privatnom životu. Već je šest godina u braku s kazališnom redateljicom Ericom Schmidt, a za nekoliko mjeseci trebali bi dobiti i prvo dijete.
Kako ste proslavili nagradu Emmy? – Na HBO-ovoj zabavi, s ekipom iz serijala. Srećom, imali smo veoma mnogo nominacija, pa su gotovo svi bili na dodjeli, tako da smo mogli zajedno slaviti. Inače ne volim sav taj glamur, ali uoči dodjele obećao sam si da neću biti ciničan, da ću u dvoranu ući sa stavom “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se” i to mi je spasilo večer. Nisam bio nervozan, nisam zapravo ništa posebno ni očekivao i na kraju sam se ugodno iznenadio.
Gdje ste stavili nagradu? – Ostavio sam je u hotelu u Los Angelesu, još uvijek zamotanu u celofan. Nisam je još stigao odnijeti kući u New York, jer sam brzo nakon dodjele morao ići u Hrvatsku. Kipić je težak i šiljat, pa se nisam usudio unijeti ga u avion, jer bi mi ga mogli oduzeti misleći da je oružje. I zato sada jedva čekam da ga opet uzmem u ruke.
Znači li to da vam je žao što ste odmah nakon dodjele Emmyja morali doći u Hrvatsku? – Ne, naprotiv. Dolazak u Dubrovnik je jedan od najboljih bonusa koje sam dobio s ovim serijalom. Grad je doista prekrasan i u njemu uživam svaki dan. No, oduševljen sam i s hrvatskim dijelom ekipe, a to ne govorim samo zato što ste i vi iz Hrvatske. Oni su doista sjajni.
U Hrvatskoj ste bili i prije nekoliko godina na filmskom festivalu u Motovunu, kada ste promovirali film “Čuvar stanice”. Sviđa li vam se više Dubrovnik ili Motovun? – Motovun je prekrasan. Oduševio sam se kada sam gledao filmove na onom divnom trgu i cijeli festival mi je ostao u lijepom sjećanju. No, moram priznati da mi je Dubrovnik ipak ljepši.
Jeste li pročitali knjige Georgea R. R. Martina prije nego što ste prihvatili ulogu u serijalu? – Iskreno, nisam znao mnogo o “Igri prijestolja”. Znao sam za nju, ali nisam ljubitelj fantastike, pa nisam bio ni svjestan koliko je popularna. Prvu knjigu sam pročitao tek kad sam dobio ulogu.
Što vas je najviše privuklo ulozi Tyriona? – Zabavno je glumiti ga. Nisam ni upola toliko pametan i snalažljiv kao on, niti sam ikada nekoga ubio. Pogotovo ne štitom. Sviđa mi se i to što Tyrion probleme ne rješava mačem, nego inteligencijom. Većina ostalih glumaca je prije snimanja morala trenirati mačevanje, a dok su se oni znojili, ja sam pio kavu i odmarao se.
Kada ste odlučili da želite biti glumac? – Počeo sam glumiti u djetinjstvu, ali sam uvijek mislio da će mi to biti samo hobi. No, ako sam nešto naučio u životu, to je da se nikada ništa ne dogodi onako kako planiramo. Zato sam i prestao planirati, već samo pokušavam što više uživati u životu.
Na filmu ste debitirali 1995. u “Životu u zaboravu”, u kojem ste igrali lik Tita, glumca patuljastog rasta koji se žali da mu nude samo uloge patuljaka. Kako se vi nosite s ulogama koje vam nude samo zbog vaše visine? – U mladosti sam odbio mnogo uloga, iako su mi nudili dobar novac, jer nisam htio glumiti u filmovima koji bi ismijavali moju visinu. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam izbirljiv, ali ne želim pristajati na uloge u kojima bih se osjećao nelagodno. Ako ne mogu dobiti uloge kakve želim, onda ću se radije vratiti onome što sam radio prije glume.
Što ste radili prije glume? – Radio sam sve što su mi htjeli platiti. Bio sam knjižničar, prao sam suđe u restoranima, obavljao razne fizičke poslove… Stanarinu je nekako trebalo platiti. Danas glumom zarađujem dovoljno za život, što mi se čini kao san. Bio sam dovoljno uporan, što se na kraju i isplatilo.
Koliko vam godi pažnja obožavatelja? – Ljudi su uglavnom pristojni i tada je sve lijepo. No, ponekad neko želi biti s vama i dulje nego što je pristojno ili vas čak želi zagrliti, pa ti trenuci znaju biti gnjavaža. Ali, to je doista rijetko. Kako sam snimio nekoliko dječjih filmova, mnogo mojih obožavatelja su djeca. Sjećam se da mi je jednom, na kraju napornog dana, prišao dječak i zamolio me za autogram. Nažvrljao sam svoj potpis i krenuo dalje, kad je on pogledao papir i dječački nevino rekao: “Možete li napisati svoje ime? Ovo ne mogu pročitati”. Naravno da sam se vratio i pažljivije se potpisao jer je taj dečko bio neodoljiv. Ipak, ima i drugačijih, neugodnih iskustava.
Što vam najviše smeta? – Kada zaborave da sam čovjek. Prije nekoliko mjeseci u njujorškom metrou jedan je klinac samo stao ispred mene, uzeo mobitel i fotografirao me. Bez ikakvog pitanja. To nije nimalo ugodno. Zato sam mu odlučio vratiti istom mjerom, te sam uzeo svoj mobitel i fotografirao ga. Uspaničio se, iznenađen što tako reagiram. Nemam ništa protiv obožavatelja koji se žele upoznati sa mnom, ali ne podnosim profesionalne i amaterske paparazze, koji vas snimaju kako bi zaradili na vama.
Dobili ste Emmy, a uskoro ćete postati tata. Je li ovo vaša najbolja godina u životu? – Svakako. Moram priznati da godina nije loša, u svakom slučaju imao sam i gorih.
Mislite li da će dijete mnogo promijeniti vaš život? – Nadam se. Oduševljen sam, ali i prestrašen što ću postati otac.
Poznato je da ste vegetarijanac. Kada ste prestali jesti meso? – Zalažem se za prava životinja i član sam udruge PETA. Nemam ništa protiv ljudi koji jedu meso, to rade i neki meni najbliži, ali ja sam vegetarijanac od svoje šesnaeste, dakle već punih 25 godina. Nije mi to teško, jedino kad putujem, izbor jela nije veliki pa uglavnom naručujem tjesteninu i zbog toga sam sve deblji.
Josip Jurčić