– Naprala sam se suđa za sljedeću godinu dana – s osmijehom govori Ljerka Mintas Hodak, 59-godišnja bivša političarka, nakon što se nedavno vratila iz Kenije.
Ta država istočne Afrike, na obali Indijskog oceana, još je jedna njezina afrička avantura u koju se upustila nastavljajući humanitarni rad svoje kćeri Ivane, 26-godišnje odvjetničke vježbenice koja je 6. listopada 2008. ubijena na stubištu zgrade u središtu Zagreba. Prije dvije godine Ljerka Mintas Hodak, koja zasad skrbi o sedmero afričke djece bez roditelja, bila je u Ruandi, Burundiju, Ugandi i Kongu i na tom je putu upoznala i fra Miru Babića, svećenika koji živi u misiji u Subukiji, mjestu dvjestotinjak kilometara udaljenom od Nairobija, i brine se o napuštenoj djeci i siromašnim ljudima. Fra Miro Babić bio je domaćin u Keniji njoj i njezinoj prijateljici Andreji Ribarić.
– U Subukiju dolaze volonteri iz cijelog svijeta i na svaki način pomažu toj misiji u sklopu koje je škola te dom za djecu. Mene je zapalo pranje suđa, ali sam pomagala i u domu i školi. Uglavnom smo se igrali s djecom koja su vrlo draga i komunikativna, a i dovoljno dobro govore engleski jezik pa nismo imali problema u sporazumijevanju. Ta su djeca čista, žive u urednoj kući, svatko ima svoj krevetić i tri obroka u danu, što su puno bolji uvjeti od onih u kojima žive mnoga tamošnja djeca koja imaju roditelje. Nerijetko obitelji s petero i više djece žive u kućicama od zemlje ne većima od dva četvorna metra, spavaju na zemlji i jedu samo jedanput dnevno – govori Ljerka Mintas Hodak koja je u misiju donijela mnogo igračaka, pomagala za učenje, lijekova i puno bombona, čemu se mališani na Crnom kontinentu uvijek najviše razvesele. Uz to je darovala i 200 eura da se jednoj obitelji sagradi nova kuća, jer stara samo što se nije urušila.
– Uspjeli smo se provozati i kroz najveći slam u Nairobiju, gdje živi oko milijun ljudi. Taj jad i bijeda ne mogu se opisati riječima. Zaklon su im kućerci od kartona i limenih ploča, nemaju vode, struje, kanalizacije niti se otamo odvozi smeće. Ali unatoč nezamislivom siromaštvu, ti su ljudi izuzetno ponosni i nasmijani. U tom kutku svijeta bijelci nisu dobrodošli, ali mi smo nekako uspjeli izići iz automobila i podijeliti djeci banane. Svi su nam zahvalili.
Malo slobodnog vremena Ljerka Mintas Hodak uspjela je odvojiti za fotosafari i izbliza vidjeti lavove, zebre, žirafe, slonove i ostale divlje životinje koje dijele životni prostor s plemenima Masai, Kikuyu, Kalenjin, Turkana… U ovo doba godine u Keniji je zima. Temperatura rijetko prelazi desetak stupnjeva. Kiša često pada pa je vegetacija izuzetno bujna i zelena. Najljepše doba godine ako se želi upoznati zelena Kenija. Ali Ljerka Mintas Hodak vratit će se i u ljeto. Možda već sljedeće godine.
Ines Stipetić
