Kupili ste pet kilograma krumpira, spremili u podrum i malo po malo ga trošite. No, jednog dana iz vreće vadite proklijali krumpir, a kad ga gulite uočavate zelenu boju. Da, posve je normalno pitati se je li takav krumpir siguran za jelo.
The Daily Meal podsjeća na jednu situaciju koja se, piše Smithsonian Magazine, odvijala 1983. godine, kada je 109 učenika u Alberti za ručak u svojoj školskoj kantini jelo krumpir. Neki su učenici odmah primijetili peckanje u grlu, da bi se samo nekoliko minuta kasnije njih 61 žalio na bolove u trbuhu. Imali su i druge simptome trovanja hranom. Kasnije su žrtve izvijestile da je pečeni krumpir imao zelenkastu nijansu i gorak okus. Budući da nije bilo znakova bakterijskog, virusnog ili gljivičnog uzročnika, zaključilo se da je problem bio u krumpirima. Srećom nije došlo do veće štete - sva su se djeca oporavila u roku od nekoliko sati nakon nezdravog ručka - no ostao je strah od pokvarenog krumpira.
Proklijali krumpir
Proklijali krumpir nije teško uočiti: to je onaj iz kojeg izbijaju bijele izbočine. No, riječ je samo o fazi normalnog ciklusa rasta ove biljke. Naime, iako se uzgaja kao jednogodišnja biljka, krumpir je u svom prirodnom staništu višegodišnja biljka, a biljke divljeg krumpira ovise o gomoljima kako bi preživjele iz godine u godinu. U svojoj pradomovini, na surovim planinama Anda, gornji dio biljke odumire kada vrijeme postane previše suho i hladno. Biljka skladišti svoju energiju u obliku škroba u lukovičastim krumpirima ispod zemlje. Kada su uvjeti pravi - topli i vlažni - podzemni gomolj pušta mladice uvis. Krumpiri skladišteni u podrumu ili ladici ponekad rade isto što i njihovi divlji rođaci - prepoznaju uvjete za puštanje klica.
Zeleni krumpir
Pod određenim uvjetima krumpir može i pozeleniti. To se događa kad je izložen svjetlu pa proizvodi klorofil koji ih oboji u zeleno. To nije isto što i klijanje, iako krumpir može niknuti i imati zelenkastu nijansu u isto vrijeme.
Je li sigurno za jelo?
Iako je klorofil u osnovi bezopasan za zdravlje, količina zelene boje krumpira je signal da je količina solanina, koji se proizvodi u isto vrijeme kada i klorofil, povećana. A on je, piše Poison Control, otrovan za ljude! Uzrokuje mučninu, bolove u trbuhu i proljev. Najveća koncentracija te tvari nalazi se u lišću, cvjetovima, zelenoj kori i klicama, a najniža u bijelom tijelu krumpira.
N1 je svojedobno prenio preporuku Američkog nacionalnog zdravstvenog instituta koja kaže da se krumpir zelen ispod kore nikad ne bi smio jesti. No, ako nije previše zahvaćen zelenom bojom i klicama, ti dijelovi se mogu odstraniti nakon čega se krumpir može sigurno konzumirati.
Smithsonian Magazin, pak, piše kako su svi dijelovi divljih biljaka krumpira otrovni. To ih štiti od insekata, životinja i ljudi koji bi željeli pojesti njihovo zeleno lišće. Tako su male divlje ljame naučile lizati glinu prije nego što jedu biljke, pri čemu se molekule u tlu spajaju s toksinima biljaka i neutraliziraju ih. Prvi narodi Perua i Bolivije oponašali su životinje te umakali otrovne sorte krumpira u glinu prije pečenja. Kasnije su uzgajali biljke tako da gomolji više nisu bili otrovni.
Pažljivo kod kupnje
Danas se nikako ne preporučuje kupiti i konzumirati krumpir koji je, izložen u trgovinama, zelen - što ukazuje na visoku razinu solanina - ili ako je proklijao. Također, Sveučilište Michigan State preporučuje kupnju samo onoliko krumpira koliko možete iskoristiti u jednom mjesecu, a povrće bi trebalo biti bez modrica, ozljeda i plijesni, ne bi smjelo pokazivati nikakve znakove ozelenjavanja i na njemu ne bi smjelo biti klica.
Kako skladištiti krumpir?
Budući da većina u nekom trenutku količinski pretjera s kupnjom krumpira, postavlja se pitanje gdje ga skladištiti. Sveučilište Michigan State ističe kako bi se krumpir trebao čuvati na tamnom, suhom i hladnom mjestu, odnosno na temperaturi između 7 i 10 °C, što je malo toplije od prosječne temperature u hladnjaku. Na pravom mjestu, trebalo bi trajati do mjesec dana. U protivnom će vlaga i toplina uzrokovati nicanje, a svjetlo će ga pozeleniti.
