U vlasništvu obitelji već 500 godina

Dvorac Podolje

Jedan od najvrednijih dvorova samoborskog kraja

Dorijan, Ančica i Ivona Praunsperger Bošnjak bave se proizvodnjom i prodajom sapuna koje izrađuju prema recepturama iz 17. stoljeća, a u dvorcu Podolje nadomak Samobora njihova obitelj živi već 500 godina.

Profil
PROFIL:
Dorijan Praunsperger Bošnjak
LOKACIJA:
Nadomak Samobora
INFO:
Dvorac Podolje. Objekt se izdvaja kao jedan od najvrednijih dvorova samoborskog kraja i jedan od rijetko sačuvanih profanih spomenika u kontinuitetu iste obitelji
Oprezno ulazimo automobilom u dvorište. Veliki natpis – “Privatni posjed. Ulaz zabranjen” ne zvuči prijateljski. Ipak, idemo dalje. Parkiramo se na prvo mjesto za koje pretpostavljamo da je namijenjeno toj svrsi i hrabro krećemo naprijed. Mnoštvo puteljaka i visokog drveća, a onda – bam! Ispred nas pravi pravcati dvorac. Golema građevina s brojnim prozorima od kojih najmanji, na vrhu, nema staklo i sav je prašnjav i pun paučine, u nama izaziva istovremeno divljenje i strah. Mašta nam radi sto na sat kada pomislimo što sve krije prostorija s otvorenim prozorom. – Sigurno gore svaku noć duhovi imaju seksi partije, dobro jedu i piju i baš im je super – skulirano zaključuje Jura Gašparac, iskusni poznavatelj antikviteta i naš pratitelj u ovoj avanturi.

– Meni je to genijalno. Baš bih voljela bar neko vrijeme živjeti u dvorcu. Spavala bih u toj prostorijici s otvorenim prozorom. To- talno fora – smije se fotografkinja Berislava Picek. Očito sam ja u cijelom timu jedini trtaroš, jer pogled na prozorčić isprepleten mrežama tko zna kojih životinja i pomisao da se iza njega krije još minijaturnija, klaustrofobična soba u kojoj su u mojoj mašti već živjeli Freddy Krueger, zla lutka Chuky, Jason iz Petka trinaestog i Djeca kukuruza nije mi nimalo privlačna. Raspravljali bismo mi sigurno tako satima pritom buljeći bez treptaja u građevinu ispred nas da nas iznenada ne prekida veseo, glasan i iskren pozdrav.

– Dobro došli, dragi gosti. Slobodno uđitei raskomotite se. Osjećajte se kao kod kuće – s najširim osmijehom na licu koji smo ikada vidjeli obraća nam se vlasnik dvorca. Čovjek bi slijedom dosad viđenog očekivao da će se ispred nas naći neki plemić u smiješnoj dvorskoj odjeći, ratnik u oklopu ili barem čarobnjak s visokim, špičastim šeširom, ali to se nažalost ili na sreću (kako za koga) ipak nije dogodilo. Vlasnik dvorca, Dorijan, dočekuje nas u običnim hlačama i majici i na njemu baš ništa nije neobično. Dobro, osim činjenice da se preziva Praunsperger Bošnjak. I da živi u dvorcu.

– Smatramo se sretnicima. Malo je onih koji su ostali živjeti u domu svojih predaka. Pogotovo ako je riječ o dvorcu. Kako su se države i politički sustavi mijenjali, tako se i plemstvo bilo prisiljeno prilagođavati novim pravilima. Puno predaka plemenitih obitelji danas od tog nekog ponosnog, idiličnog doba ima tek sliku, knjigu, zapis ili figuricu. Mi imamo sve. Sačuvano je sve. Od namještaja do posuđa – priča nam Dorijan, čija obitelj u dvorcu Podolje nadomak Samobora živi više od 500 godina. Još je i danas na ulaznim vratima dvorca habsburški grb s dvoglavim orlom koji je dao uklesati kralj Ferdinand jer mu je ova građevina bila važna obrambena kula.

No, vanjski izgled dvorca ne može vas ni najmanje pripremiti za ono što je unutra. Uski, sivi hodnici, stotine stepenica i vrata koje vode u jednu prostoriju, iz koje onda ulazite u drugu, pa u treću… Sve povezano i logično, ali opet nelogično. Poput labirinta. Na svakom koraku nalazi se neko oružje koje ili stoji na podu ili je obješeno na zid, a između dva kata, u jednom hodniku, smješten je i originalni ratnički oklop. Da, dobro se čuli. Onakav kakav ste viđali u starim ratnim filmovima. – Sa svim oružjem koji imate u dvorcu lagodno možete podignuti seljačku bunu – komentiramo.

Oružja u kući imaju toliko da bi lako mogli dignuti seljačku bunu, ali njih mačevi i puške ne zanimaju pa ih već godinama posuđuju zapotrebe snimanje filmova

Dorijan se smije. Kaže to je nasljedstvo. On uopće nije tip od oružja. Ne zanima ga ni najmanje. – Naše oružje već godinama za snimanje posuđuje Jadran film. Ovdje je film snimao Srećko Jurdana, a snimano je i mnogo koprodukcija poput “Dvanaest žigosanih” i “Vjetrovi rata”. Bilo je tu jako puno anegdota, a najbolja je kada je prilikom jednog snimanja ovo mjesto glumilo Provansu u vrijeme II. svjetskog rata. Moja baka je u to vrijeme bila već malo senilna pa je, kada je vidjela sve te glumce na motorima obučene u njemačke uniforme, počela vikati – “Obitelj, skupite se brzo. Vratili su se Nijemci” – prisjeća se Dorijan, koji danas u dvorcu živi sa suprugom Ančicom i kćeri Ivonom. Naša povijest je u najmanju ruku komplicirana. Moj pradjed, Otto Bošnjak, bio je jedan od osnivača zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i on se oženio Almom Praunsperger. Tako da sam ja dvorac naslijedio po ženskoj strani obitelji, a kako i ja imam samo kćer, tu se obiteljska loza gasi – kaže Dorijan s nimalo tuge u glasu. Na svoju jedinicu je, kaže, jako ponosan jer je dobro odgojena, normalna mlada cura. Šali se kako je jedini njezin “obiteljski” zadatak da prema fotografijama napravi portrete njega i njegove supruge. Naime, zidove dvorca Podolje krase portreti svih predaka. Dorijan otkriva da se upravo sprema napraviti portrete svojih roditelja i kako je to nešto što se jednostavno u njihovoj obitelji mora. Takva je tradicija.

– Pogledajte ovog – pokazuje nam jedan od portreta. – To je Hanibal, brat moje prabake. U njega je bila zaljubljena poznata slikarica Slava Raškaj, koja mu je darovala sliku koja još uvijek visi u salonu dvorca. Moja je baka u napadajima ljubomore pobacala sva njezina ljubavna pisma. Hanibal je bio oficir i samo takav švaler. Nije se nikada ženio. Znao je često reći kako bi svojom ženidbom bacio u depresiju sve žene, od Samobora do Beča – priča Dorijan. Zgodan je – kratko je prokomentirala fotografkinja Beri. Evo Hanibale, i današnjim ženama si zgodan. Vlasnik nas poziva da krenemo dalje razgledavati njegov dom. Svašta tu ima. Ne možemo vam to uopće riječima točno opisati. Primjerice, tijekom razgledavanja naišli smo na Bibliju na gotici i latinskom iz 1722. godine koja izgleda kao knjiga magije iz serije “Ča- robnice”, prekrasne bidermajer satove, srebrni pribor za jelo s monogramom za 24 osobe, peći iz doba klasicizma, secesijske sofe…

No, ono što nas je najviše oduševilo jest posao kojim se s velikom strašću bavi obitelj. Posao vodi Dorijan, a riječ je o proizvodnji i prodaji sapuna, gelova, soli, kupki i krema napravljenih prema receptima iz 17. stoljeća. Te recepte obitelj je pronašla među obiteljskim knjigama, a zapisao ih je njihov predak, liječnik Alex Praunsperger. Dobro uhodana mirisna manufaktura smještena je iza dvorca, u bivšoj konjušnici. Nekoliko zaposlenika svakodnevno vrijedno izrađuje sapune i svijeće svakakvih mirisa. Cimet, naranča, jabuka, jagoda, vanilija, čokolada, lavanda… ma, što god vam srce poželi. Sapuni DIA (ime je sastavljeno od početnih slova članova obitelji – Dorijan, Ivona, Ančica), ističe Ivona, kvalitetan su proizvod koji se radi ozbiljno i ambiciozno i ima široki krug potrošača.

U kratko, sapun se radi tako da pomiješamo dva do tri ulja, najčešće kokosovo i maslinovo, dodaje se lužina i potom se oplemenjuje nekim mirisom. Jako volimo mirise suhih cvjetova kao što su lavanda, majčina dušica, ružmarin itd. Ručno rađen, domaći sapun mora odstajati 28-30 dana kako bi bio spreman za korištenje – otkriva Ivona. Sapune DIA možete pronaći u DM-u, ako ste na Facebooku, utipkajte DIA sapuni i pronaći ćete njihovu stranicu, a više informacija možete potražiti i na adresi www.nina-samobor.hr Neka ovaj Božić i vama bude ispunjen inspirativnom mješavinom cimeta, čokolade i jabuke. Mmmmm….

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. listopad 2024 15:13