Nikica Jurković je sve traženiji umjetnik mlađe generacije, akademski slikar koji se predstavlja kao vječno dijete i čovjek od naroda. Nakon Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu završio je preddiplomski studij dizajna vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, a potom diplomirao grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Danas najviše djeluje na području slikarstva i konceptualne umjetnosti, a njegovi su radovi, kaže, kolaž svih njegovih prijašnjih iskustva sazdani u jednom formatu.
Posjetili smo ga u njegovom atelju u Badalićevoj u Zagrebu, koji je zamišljen kao multifunkcionalan prostor u kojem se povremeno održavaju događanja i pop-up eventi, a lako ga je uočiti po zidnom muralu. Trenutačno ga krasi rad Marina Remića i Erola Beširevića, a planira suradnje i s drugi
Koja ideja stoji iza patke?
Prvo sam napravio digitalni crtež patke, a zatim i ulje na platnu jer mi je bilo smiješno da tako nešto idem raditi ozbiljnom tehnikom, a kad se ta patka aplicirala na šalove shvatio sam da je to postao kult, da ljudi to žele nositi. Patka je zapravo neka vrsta komentara, ironije, ali ne s negativnim stavom. To je svijet u kojem se snalazimo i tražimo svoj način da preživimo i pritom budemo što manje oštećeni. Tu patku ne doživljavam svojim projektom, nego organizmom koji zasebno živi i razvija se uz pomoć mene i mojeg kruga prijatelja, koji su svi zanimljivi i karizmatični pojedinci.
Kako će se dalje razvijati?
Patka može otići u svim smjerovima. Patka nema spola, dobi, rase, regije... Ona je politična i apolitična. Predstavlja, dakle, najotvoreniji koncept koji sam mogao osmisliti.
Koliko promišljaš o svojim radovima i projektima?
U određenom trenutku osvijestiš nešto što možeš osvijestiti svaki dan, ali se dogodi u određenom trenutku, možemo to nazvati idejom. Ponekad je ideja sama po sebi dovoljno čista i kompleksna da ju mogu tako prezentirati, a ponekad ju treba doraditi. Kroz vrijeme se stvari počnu povezivati kao neki algoritam. Sebe sam počeo shvaćati kao neki alat, medij kroz koji prolaze poruke. Shvatio sam da sam realizirao samo određene stvari od svega što sam trebao ili želio napraviti. Prije me to frustriralo, ali sam shvatio da ipak dođe do neke prirodne selekcije. Na kraju sam zadovoljan kad vidim koliko sam toga napravio, ne kvantitativno, nego koliko me to unaprijedilo kao osobu.
Inscenirao si lažno otvorenje izložbe, potajno stavljao svoje radove na zid u sklopu jedne izložbe i snimao reakcije publike, "prisvajao" tuđe radove, lijepio svoje ime i prezime u ženskim WC-ima... Odkud takve pomaknute ideje?
Takav sam lik, ne volim slijediti neke šprance nego sve propitkivati, i način na koji smo odgojeni i način na koje se društvo odnosi. S razlogom postoji bonton, ali ti ne znači da je sve uhodano nužno i najbolje. Oduvijek volim neke stranputice i pomake, čisto da sebi potvrdim je li to za mene ili nije, ali nikad ne idem u smjeru da bih nešto izigravao ili svjesno povrijedio nekoga. Često su to suptilne i duhovite intervencije, bitno mi je da se dobro zabavim.
Znači više uživaš u samom procesu nego u finalnom rezultatu?
Finalni rezultat je materijalni dokaz da sam realizirao neku ideju, ali je sam proces poput plesa i igre uz faktor iznenađenja. U tom procesu zapravo shvatiš tko si i pomičeš svoje granice. Sve te akcije koje sam i prije kao dijete radio, kad ih nisam smatrao i shvaćao konceptualnom i performativnom umjetnošću, bile su i ostale dobra zabava. Nastavio sam se igrati kao klinac, zato se smatram vječnim djetetom, ne zato jer sam neodgovoran ili jer ne mogu živjeti samostalno.
Što ti je sad u fokusu?
Nekoliko stvari. Surađujem s Deanom Jokanovićem Touminom, suosnivačem LexArt galerije u u skladištu Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže u Frankopanskoj, gdje upravo izlažem u sklopu ciklusa Duali s likovnim umjetnikom Goranom Trbuljakom, što mi je velika čast. Većinom je riječ o malo nekonvencionalnim radovima, kolažima, instalacijama... Primjerice, izlažem legende s jedne skupne izložbe na kojoj sam također izlagao s Trbuljakom, to je "legenda o legendama". Izlažem i papiriće s brojevima iz čekaonica u institucijama, banakama ili restoranima brze hrane. U tim čekaonicama ti si sveden samo na broj koji, fizički na papiriću, s vremenom izblijedi, nestane, što mi je zanimljiv moment. To je rad koji traje, nema ograničeno vrijeme i neće stati samim izlaganjem.
Možeš li živjeti od svojeg rada?
Periodično, ali generalno da. Uvijek postoji neka neizvjesnost, ali da radim bilo što drugo ne bih bio toliko plaćen, a ne bih mogao ni raspolagati s vremenom na ovaj način. Imam neku sreću da se ljudima sviđa što radim.
