DAVOR MATEKOVIĆ I RUDOLF MARTINOVIĆ
"Kad sam otkrio njegove studentske radove, morao sam pogledati sve što je napravio"
Dosljednost, principijelnost i beskompromisnost oduvijek su bile temelj uspjeha poznatog zagrebačkog arhitekta Davora Matekovića (62). Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, a zbog hrabrih iskoraka često je proglašavan enfant terribleom domaće arhitektonske scene. Njegova djela nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a među najuspješnija spadaju Hiža kod Kumrovca, Osnovna škola Alojzija Stepinca na Vrbanima, projekt Strojarska Residential u Zagrebu, Stone House u Lukovom Šugarju...
Kad smo mu predložili da odabere mladog arhitekta čiji rad cijeni, Mateković se odlučio za neobičan potez - odabrao je Rudolfa Martinovića (30) iz studija OCD arhitekti, mladog arhitekta kojeg do zajedničkog snimanja za D&D uopće nije osobno poznavao.
Pogledajte video!
- Kroz njegove studentske radove prepoznao sam da arhitekturi pristupa vrlo studiozno, da kompleksne zadatke rješava i oblikuje promišljajući arhitekturu u kontekstu. Primijetio sam ga na 56. Zagrebačkom salonu arhitekture. Njegov studentski rad me privukao i na neki način ponukao da pogledam i ostale njegove projekte, od kojih bih izdvojio projekt bazena u Puli i natječajni rad rekonstrukcije Stare hladnjače u Rovinju - kazao je Davor Mateković.
S druge strane, Rudolf Martinović otkriva da je stariji kolega jedan od arhitekata koji su utjecali na generacije studenata iz vremena kada je počeo studirati na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
- Sjećam se da je tada među mlađim generacijama Hiža bila vrlo popularna te, naravno, neboderi u Strojarskoj. Njih se spominjalo u kontekstu razvoja Zagreba i novih metropolskih momenata u slici grada. Danas u Matekovićevu opusu možete pronaći gotovo svaku tipologiju. Njegova generacija arhitekata gradila je nacionalnu scenu arhitekture, što smatram izuzetno važnim. Time je postavljena osnova po kojoj se nadolazeće generacije mogu etablirati, ali i proširiti svoje djelovanje i konkurentnost izvan granica države - smatra Rudolf Martinović.
Njegov princip rada je da je velike zadatke potrebno dekonstruirati na pojmljive i rješive probleme, a nije sklon specijalizaciji koliko stjecanju novih iskustava i širenju vlastitih interesa. Smatra da u svakom projektu postoji nešto novo što te natjera da izađeš iz zone komfora i nastoji to ne izbjegavati. Uvjeren je da nije loše ostaviti prostora za to da kao rezultat rada nastane nešto što na početku nisi ni sam očekivao da si u stanju napraviti.
- Rudolf je na početku svoga puta i najviše o njemu ovisi kako će napredovati. Na tom putu ga čekaju velika odricanja, mukotrpan rad, kontinuirano ulaganje u sebe, što je uz vjeru u svoje ideale preduvjet da jednog dana realizira svoj očiti potencijal - zaključuje Davor Mateković.
BRANKA JURAS I LUČI PLOSNIĆ
"Odabrala sam je zbog kreativnosti i nekonvencionalnosti jer tu nema granice"
Branka Juras diplomu arhitektice stekla je 2000. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Svoj arhitektonski put počinje radeći za arhitekte Randića i Turata, nakon čega otvara vlastiti ured u Splitu. Radila je također i kao nastavni asistent na FGAG-u te je dvije godine bila član Predsjedništva Društva arhitekata Split gdje pokreće projekt “Misli o čuvanju moderne arhitekture”. Aktivno se bavi projektiranjem te sudjeluje na raznim natječajima. 2018. nominirana je za godišnju nagradu za Medalju za arhitekturu, 2019. dobiva BigSEE, nagradu za stambenu arhitekturu, a iste godine i CEMEX Hrvatska, graditeljsku nagradu za stambenu arhitekturu za Kuću Jerini.
Branka Juras nije trebala dugo razmišljati o tome tko bi od mlađih kolega u budućnosti mogao oblikovati hrvatsku arhitekturu. Samo nekoliko sati nakon našeg upita Branka nam je predložila Luči Plosnić.
- Već sam na fakultetu u Splitu kao gost kritičar bila na Lučinoj prezentaciji i zapazila sam njezin rad. Nakon toga sam je zvala da radi zajedno sa mnom na scenografiji za ‘Ružu vjetrova’. Ta se suradnja pokazala jako zanimljiva. Luči nije samo crtala nego bi po potrebi uzela i kist i bojala po setu. Radila je i pomagala sve što je trebalo. To je bio zahtjevan posao, ali i jako kreativan i stoga lagan - prisjeća se Branka i dodaje: - Luči sam odabrala zbog njezine kreativnosti i nekonvencionalnosti. Njezin pristup mi daje određeni odmak i u mom radu. Iako je teško definirati velika postignuća u arhitekturi, smatram da je već sama činjenica da Luči ima svoj ured i radi na fakultetu sa studentima, da radi natječaje, jako velika i zahtjevna. Mislim da njezina kreativnost nema granice.
Luči Plosnić rođena je u Splitu, gdje je i diplomirala na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije na kojem trenutačno radi uz vođenje vlastite prakse Au86/87 s kolegicom Marinom Miljak Sabljić.
- Branku poznajem dugi niz godina, dala mi je u ranoj fazi prakse priliku da radim na specifičnom zadatku. Unatoč vrlo intenzivnoj suradnji u neobičnom formatu, ostavila je dojam osobe koja promišlja prostor na suptilan i kontekstualni način, uvijek i svugdje. Vrijeme je potvrdilo moje prve dojmove - kaže Luči.
Kada su u pitanju njezini radovi, Luči se radije referira na procese koji su imali utjecaj na razvoj promišljanja o prostoru u kojem živi i na prilike unutar kojih može nešto prostoru i vratiti.
- Jako mi je važan projekt male kuće u masliniku na otoku Šolti, projekt za dragog prijatelja. Biti aktivan sudionik svih procesa (od koncepta preko projekta do gradnje, branja maslina, obiteljskih susreta) čini je izvanserijskom situacijom u praksi. Rad je bio prisutan (i zapažen) na Zagrebačkom salonu arhitekture 2015. godine pod nazivom Kuća(c) prijatelja. Druga (nedavna) situacija je rad na natječaju za nacionalni paviljon za Expo 2025. s multidisciplinarnim timom (Branka Domić, Katarina Baretić, Dragan Dužević, Segor Garber, Tin Heljić, Marina Miljak Sabljić, Zdenko Pavičić), gdje je proces upoznavanja i rješavanje postavljenog zadatka s drugim strukama u iznimno kratkom vremenu bio iznimno inspirativan. Genijalna igra upakirana u prostor - kaže arhitektica.
Luči nam za kraj govori da je u radu najviše inspirira osjećaj za lokalni kontekst (rad u praksi i rad s mladima na splitskom fakultetu). Biti na Jadranu, na Mediteranu i imati mogućnosti aktivno živjeti i promišljati prostor u takvom kontekstu za nju je kompleksan, ali istovremeno i nemoguće uzbudljiv izazov. Smatra da je to pravi put.
Pročitajte i izbor Kate Marunice i Nenada Ravnića te Andrije Rusana.
