ANDRIJA MUTNJAKOVIĆ I RILIND ÇOÇAJ
"Znatiželjan je, talentiran, marljiv i što je najvažnije zaljubljen u arhitekturu"
Akademik Andrija Mutnjaković (94) živa je legenda hrvatske arhitekture, a njegova ključna profesionalna ostvarenja poput zagrebačkog Kazališta Trešnja i Gimnazije Lucijana Vranjanina te Nacionalne knjižnice Kosova u Prištini zauvijek su ga upisala u povijest. Upravo ova posljednja građevina povezala ga je s njegovim “nasljednikom” Rilindom Çoçajom (31), mladim arhitektom i asistentom na katedri arhitekture i urbanizma Politecnico di Milano te profesorom na Sveučilištu u Prištini. Upoznali su se kada je Çoçaj započeo pisati doktorsku disertaciju na temu morfološke analize Mutnjakovićevog projekta Nacionalne knjižnice Kosova, zbog čega je imao potrebu za upoznavanjem i ustupanjem arhitektonske dokumentacije.
- Na obrani disertacije bio sam, na opće zaprepaštenje, prisutan i ja. Još se nikad nije dogodilo da je disertacija pisana o djelu živog autora, i još k tome da autor djela prisustvuje obrani disertacije - kaže Andrija Mutnjaković, koji je na prvu bio oduševljen mladim kolegom.
Osjećaj je bio uzajaman pa tako danas surađuju na projektu obnove zgrade Nacionalne knjižnice Kosova i još nekim projektima.
Inače, Rilind Çoçaj rođen je u Prizrenu, a njegovi roditelji emigrirali su u Hrvatsku 1990., kad mu je bila godina dana. Osnovnu školu završio je u Varaždinu, srednju u Čakovcu, a preddiplomski studij arhitekture u Prištini. Potom je otišao na postdiplomski na Politecnico di Milano i doktorski studij na sveučilištu IUAV u Veneciji.
- Kao dijete bio sam očaran kazalištem Trešnja, a kao student bio sam fasciniran Nacionalnom knjižnicom Kosova. Mislim da je svakom studentu i mnogim arhitektima taj objekt bio referenca u arhitekturi. Ta me zgrada navela na produbljivanje i dodatno razumijevanje arhitektonskih načela koje arhitekt Andrija Mutnjaković koristi. Naišao sam na njegov cjelokupan opus, za koji sam smatrao da je autentičan i progresivan pristup u projektiranju i razmišljanju o arhitekturi - kaže Rilind Çoçaj, koji je uvjeren da Mutnjakovićevi radovi i pristup zaslužuju dodatno međunarodno priznanje u području urbanizma i arhitekture. Upravo zato će uskoro objaviti knjigu o njemu i njegovom radu.
S druge strane, bard hrvatske arhitekture je uvjeren da je pred Çoçajem svijetla poslovna budućnost.
- Znatiželjan je, informiran, precizan, talentiran, marljiv. Ako ovo nije dovoljno, mogu onda dodati: zato što voli arhitekturu. A voljeti je dar Božji. Odabrao sam ga za svog “nasljednika” zbog onog zanovijetala Friedricha Nietzschea jer je tako govorio Zaratustra: “Loše se osvećuje svom učitelju onaj učenik koji dovijeka ostaje učenik”. Uvjeren sam da mi se Rilind neće osvetiti - kaže Andrija Mutnjaković.
MIA ROTH ČERINA/ TONČI ČERINA I KREŠIMIR DAMJANOVIĆ
"Njegovi su projekti apstraktni, optimistični i empatični, imaju specifičnu atmosferu"
Višestruko nagrađivani arhitekti Mia Roth Čerina i Tonči Čerina od kraja 90-ih rade zajedno, projektirajući i sudjelujući na natječajima uglavnom za projekte javne i društvene namjene. Za godišnju nagradu “Viktor Kovačić” bili su 2008. nominirani za dječji vrtić u zagrebačkom Laništu te su je osvojili 2018. god. za Osnovnu školu Zorke Sever u Popovači. Isti je projekt osvojio Grand Prix Salona u Novom Sadu i bio nominiran za nagrade Mies van der Rohe, Medalju HKA i Piranesi. Osvojili su i nagradu Bernardo Bernardi za infrastrukturu za posjetitelje Lonjskog polja, koja je ove godine također nominirana za nagradu Mies van der Rohe, a osvojila je i drugu nagradu Balkanskog arhitektonskog bijenala. Kurirali su i hrvatski paviljon na 18. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Oboje su angažirani i u edukaciji, Mia je profesorica na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a Tonči vanjski asistent na studiju arhitekture FGAG u Splitu.
Prate mladu arhitektonsku scenu u Hrvatskoj, a s nje izdvajaju Krešimira Damjanovića (38), koji nije “osvojio” samo njih nego cijeli svijet. Naime, ovaj zadarski arhitekt još je 2017. godine pobijedio na velikom međunarodnom arhitektonskom natječaju Shinkenchiku, a već je sljedeće godine u Japanu uvršten među 10 najboljih svjetskih arhitekata na temu “Kuća umjetne inteligencije”.
- Krešimir pokazuje svestran pristup suvremenoj arhitektonskoj praksi kroz kombiniranje rada u uredu i samoiniciranog djelovanja. Mi to uspoređujemo s našom generacijom koja je velikim dijelom stasala na arhitektonskim natječajima, oslanjajući se na njih kao model dolaženja do posla i platformu u kojoj su svi izjednačeni, i mladi i etablirani - komentiraju arhitekti Mia Roth Čerina i Tonči Čerina.
Damjanović je, kažu, rano počeo usporedno razvijati i praksu i autonoman izraz, ne oslanjajući se isključivo na uvjete koji ga okružuju niti ih je koristio kao opravdanje za nedjelovanje.
- Projekti su istovremeno apstraktni, optimistični i empatični, imaju specifične atmosfere. Istražuje unutar prepoznatljivih arhitektonskih jezika jasno izražene konstrukcije i materijalnosti. Elementi kojima barata su poznati, ali ih on preslaguje i u toj montaži oni stječu nova značenja i čitanja. Svoj specifični autorski pristup uspješno dijeli i sa studentima kao predavač na splitskom studiju arhitekture. Nama projekt i realizacija stoje na istoj ravni, i u tome se Krešo nastavlja na tradiciju istaknutih hrvatskih arhitekata iz čijih opusa učimo. Citirajući Johna Hejduka, realizirani artefakt je tek materijalizirani otisak ideje - ističu.
Damjanović svoj rad pak opisuje intuitivnim, a bitno mu je i ono što je u pozadini projekta.
- Povijest arhitekture mi je izvor novih ideja. Koristim reference kroz fragmente stavljene u novi odnos. Danas živimo u svijetu uključivanja gdje heterogenost gradi grad, a izgrađeno predstavlja trenutno stanje. Ne postoji jedna istina, već tisuće istina. Ispravnih. Interes arhitekture i njezin smisao nalazi se u pretakanju s ostalim disciplinama. Javni prostor je od ključne važnosti za grad i ljude. Virtualni prostor je od vitalne važnosti za metagrad i ljude koji ga koriste. Znači: imamo razmjenu ideja u fizičkom i virtualnom smislu. Današnje vrijeme je vrijeme gdje svaki dan izraste nova kriza - politička, ekonomska, migrantska, ekološka i zdravstvena, što vodi u krizu identiteta. Dužnost arhitekture je da reagira na takve podražaje - kaže Damjanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....