VELIKI SERIJAL (3.DIO)

Legenda hrvatske arhitekture i poznati bračni par arhitekata rekli su tko je za njih najbolji među mlađom generacijom

 BORIS KOVAČEV/CROPIX
U trećem dijelu velikog serijala donosimo vam izbor arhitekta Andrija Mutnjakovića te Mije Roh Čerine i Tončija Čerine
image

Andrija Mutnjakovic i Rilinda Çoçaj

BORIS KOVAČEV/CROPIX

ANDRIJA MUTNJAKOVIĆ I RILIND ÇOÇAJ

"Znatiželjan je, talentiran, marljiv i što je najvažnije zaljubljen u arhitekturu"

Akademik Andrija Mutnjaković (94) živa je legenda hrvatske arhitekture, a njegova ključna profesionalna ostvarenja poput zagrebačkog Kazališta Trešnja i Gimnazije Lucijana Vranjanina te Nacionalne knjižnice Kosova u Prištini zauvijek su ga upisala u povijest. Upravo ova posljednja građevina povezala ga je s njegovim “nasljednikom” Rilindom Çoçajom (31), mladim arhitektom i asistentom na katedri arhitekture i urbanizma Politecnico di Milano te profesorom na Sveučilištu u Prištini. Upoznali su se kada je Çoçaj započeo pisati doktorsku disertaciju na temu morfološke analize Mutnjakovićevog projekta Nacionalne knjižnice Kosova, zbog čega je imao potrebu za upoznavanjem i ustupanjem arhitektonske dokumentacije.

- Na obrani disertacije bio sam, na opće zaprepaštenje, prisutan i ja. Još se nikad nije dogodilo da je disertacija pisana o djelu živog autora, i još k tome da autor djela prisustvuje obrani disertacije - kaže Andrija Mutnjaković, koji je na prvu bio oduševljen mladim kolegom.

image

NOVE LINIJE ZA METROBS U BERLINU

Projekt Rilinda Çoçaja (u suradnji s M.Merrigijem, R.Cantarelli i P. Palmarinijem) predlaže zamjenu dviju glavnih linija Metrobusa sustavom nadzemnih people movera kako bi se oslobodile ceste i omogućili proširenje aktivnosti okolnih zgrada i kampusa

Privata arhiva

Osjećaj je bio uzajaman pa tako danas surađuju na projektu obnove zgrade Nacionalne knjižnice Kosova i još nekim projektima.

Inače, Rilind Çoçaj rođen je u Prizrenu, a njegovi roditelji emigrirali su u Hrvatsku 1990., kad mu je bila godina dana. Osnovnu školu završio je u Varaždinu, srednju u Čakovcu, a preddiplomski studij arhitekture u Prištini. Potom je otišao na postdiplomski na Politecnico di Milano i doktorski studij na sveučilištu IUAV u Veneciji.

Hrvatski akademik i njegov mladi kolega upoznali su se kad je potonji pisao doktorsku disertaciju o njegovoj poznatoj građevini, a danas surađuju na zajedničkim projektima

- Kao dijete bio sam očaran kazalištem Trešnja, a kao student bio sam fasciniran Nacionalnom knjižnicom Kosova. Mislim da je svakom studentu i mnogim arhitektima taj objekt bio referenca u arhitekturi. Ta me zgrada navela na produbljivanje i dodatno razumijevanje arhitektonskih načela koje arhitekt Andrija Mutnjaković koristi. Naišao sam na njegov cjelokupan opus, za koji sam smatrao da je autentičan i progresivan pristup u projektiranju i razmišljanju o arhitekturi - kaže Rilind Çoçaj, koji je uvjeren da Mutnjakovićevi radovi i pristup zaslužuju dodatno međunarodno priznanje u području urbanizma i arhitekture. Upravo zato će uskoro objaviti knjigu o njemu i njegovom radu.

S druge strane, bard hrvatske arhitekture je uvjeren da je pred Çoçajem svijetla poslovna budućnost.

- Znatiželjan je, informiran, precizan, talentiran, marljiv. Ako ovo nije dovoljno, mogu onda dodati: zato što voli arhitekturu. A voljeti je dar Božji. Odabrao sam ga za svog “nasljednika” zbog onog zanovijetala Friedricha Nietzschea jer je tako govorio Zaratustra: “Loše se osvećuje svom učitelju onaj učenik koji dovijeka ostaje učenik”. Uvjeren sam da mi se Rilind neće osvetiti - kaže Andrija Mutnjaković.

image

Tonci Čerina, Kresimir DamjanoviĆ i Mia Roth

BORIS KOVACEV/CROPIX

MIA ROTH ČERINA/ TONČI ČERINA I KREŠIMIR DAMJANOVIĆ

"Njegovi su projekti apstraktni, optimistični i empatični, imaju specifičnu atmosferu"

Višestruko nagrađivani arhitekti Mia Roth Čerina i Tonči Čerina od kraja 90-ih rade zajedno, projektirajući i sudjelujući na natječajima uglavnom za projekte javne i društvene namjene. Za godišnju nagradu “Viktor Kovačić” bili su 2008. nominirani za dječji vrtić u zagrebačkom Laništu te su je osvojili 2018. god. za Osnovnu školu Zorke Sever u Popovači. Isti je projekt osvojio Grand Prix Salona u Novom Sadu i bio nominiran za nagrade Mies van der Rohe, Medalju HKA i Piranesi. Osvojili su i nagradu Bernardo Bernardi za infrastrukturu za posjetitelje Lonjskog polja, koja je ove godine također nominirana za nagradu Mies van der Rohe, a osvojila je i drugu nagradu Balkanskog arhitektonskog bijenala. Kurirali su i hrvatski paviljon na 18. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Oboje su angažirani i u edukaciji, Mia je profesorica na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a Tonči vanjski asistent na studiju arhitekture FGAG u Splitu.

Prate mladu arhitektonsku scenu u Hrvatskoj, a s nje izdvajaju Krešimira Damjanovića (38), koji nije “osvojio” samo njih nego cijeli svijet. Naime, ovaj zadarski arhitekt još je 2017. godine pobijedio na velikom međunarodnom arhitektonskom natječaju Shinkenchiku, a već je sljedeće godine u Japanu uvršten među 10 najboljih svjetskih arhitekata na temu “Kuća umjetne inteligencije”.

image

Kuća kolaž

Krešimir Damjanović dobitnik je Shinkenchiku natječaja za 2017. godinu s projektom “Kuća Kolaž”, a također je nagrađen posebnim priznanjem sljedeće dvije godine, 2018. i 2019., na istom natječaju. - Ove projekte smatram svojevrsnom vlastitom trilogijom, gotovo poput jedne zaokružene cjeline. Svi navedeni projekti pokušavaju osvijestiti postojanje aktualnih svjetskih kriza te na neki način reagirati na njih putem medija arhitekture. Prvi, iz 2017. godine, bavio se pitanjem granice, temom migranata, gdje sam stvorio svojevrsni ‘mali grad’ na samoj granici gdje bi se dvije kulture susrele i boravile zajedno. Drugi (2018.) se bavio pitanjem kako AI tehnologije mogu promijeniti korištenje javnog prostora, a treći (2019.) problemom generičke gradnje te kako njihovom razgradnjom možemo ekološki pridonijeti razvoju grada, pojašnjava Damjanović

PRIVATNA ARHIVA

- Krešimir pokazuje svestran pristup suvremenoj arhitektonskoj praksi kroz kombiniranje rada u uredu i samoiniciranog djelovanja. Mi to uspoređujemo s našom generacijom koja je velikim dijelom stasala na arhitektonskim natječajima, oslanjajući se na njih kao model dolaženja do posla i platformu u kojoj su svi izjednačeni, i mladi i etablirani - komentiraju arhitekti Mia Roth Čerina i Tonči Čerina.

Damjanović je, kažu, rano počeo usporedno razvijati i praksu i autonoman izraz, ne oslanjajući se isključivo na uvjete koji ga okružuju niti ih je koristio kao opravdanje za nedjelovanje.

- Projekti su istovremeno apstraktni, optimistični i empatični, imaju specifične atmosfere. Istražuje unutar prepoznatljivih arhitektonskih jezika jasno izražene konstrukcije i materijalnosti. Elementi kojima barata su poznati, ali ih on preslaguje i u toj montaži oni stječu nova značenja i čitanja. Svoj specifični autorski pristup uspješno dijeli i sa studentima kao predavač na splitskom studiju arhitekture. Nama projekt i realizacija stoje na istoj ravni, i u tome se Krešo nastavlja na tradiciju istaknutih hrvatskih arhitekata iz čijih opusa učimo. Citirajući Johna Hejduka, realizirani artefakt je tek materijalizirani otisak ideje - ističu.

Nije neobično da je poznati bračni par arhitekata iz Zagreba zapazio mladog zadarskog kolegu jer je još 2017. pobijedio na velikom međunarodnom natječaju Shinkenchiku, a već je sljedeće godine u Japanu uvršten među deset najboljih na svijetu na temu “Kuća umjetne inteligencije”

Damjanović svoj rad pak opisuje intuitivnim, a bitno mu je i ono što je u pozadini projekta.

- Povijest arhitekture mi je izvor novih ideja. Koristim reference kroz fragmente stavljene u novi odnos. Danas živimo u svijetu uključivanja gdje heterogenost gradi grad, a izgrađeno predstavlja trenutno stanje. Ne postoji jedna istina, već tisuće istina. Ispravnih. Interes arhitekture i njezin smisao nalazi se u pretakanju s ostalim disciplinama. Javni prostor je od ključne važnosti za grad i ljude. Virtualni prostor je od vitalne važnosti za metagrad i ljude koji ga koriste. Znači: imamo razmjenu ideja u fizičkom i virtualnom smislu. Današnje vrijeme je vrijeme gdje svaki dan izraste nova kriza - politička, ekonomska, migrantska, ekološka i zdravstvena, što vodi u krizu identiteta. Dužnost arhitekture je da reagira na takve podražaje - kaže Damjanović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. rujan 2024 13:37