Otvoren krajem 90-ih, restoran Pri zvoncu otad se nije puno mijenjao, a brojnoj vjernoj sljedbi tako sigurno i odgovara. Ovaj rijetko ukusno, funkcionalno i ugodno, a rustikalno uređen prostor (nazovimo to shabby rustikalnim stilom) na nezavidnoj lokaciji nudi ono što prosječni Hrvat svejed smatra “domaćom hranom”. Ovdje je ona iznad prosjeka, no bez puno autorskih intervencija. Jelovnikom nadmoćno prevladava meso na sto načina, a najpopularniji su roštilj i peka. U poslu u kojem su stalne promjene i prilagodbe imperativ opstanka, kako se Pri zvoncu drži svojim evergrinskim pristupom?
U utorak navečer, i to usred akcije Tjedan restorana (koje Pri zvoncu nije sudionik), dočekao nas je fino popunjen restoran. Veselo su tu žamorili i stari i mladi, i muško i žensko, i domoroci i stranci. Atmosfera za koju bi mnogi ugostitelji dušu vragu prodali, nužan element uspjeha restorana.
Visoki standardi
Mesnu feštu počeli smo platom mesa z’ tiblice, goveđeg jezika, sira i vrhnja te domaćih kiseliša. Meso z’ tiblice, koju sami pripremaju, bilo je zericu presuho, za razliku od jezika koji se slasno topio pod jezikom, a feferona i kiselih krastavčića ne bi se postidjela ni najiskusnija baka. Visoko postavljeni standardi ogledaju se i u toplom domaćem pecivu od tamnog brašna. Nastavili smo punjenim lungićem te kućnim specijalitetom – impresivnim ramstekom od 600-tinjak grama na žaru. Savršeno mekan i aromatičan lungić punjen je jednostavno – kajmakom i šunkom, ali s dodatkom hrena, čija je pikantnost napravila izvrstan kontrast. S ramstekom tek nešto manjim od tanjura vodila se teška borba, ali nismo popuštali. Riječ je o pravom muškom jelu, hitu za lokalne mesoljupce koji se daju impresionirati kvantitetom. Miris dima i sokovi koji su curili iz mesa jasno su govorili da se radi o pravom, školskom žaru. Prateće pečene pole krumpira i tzv. engleski krumpir (kuhan pa pečen na masti) dokaz su da se uspješno vođenje restorana krije u detaljima. Krumpir je bio izrazito ukusan i podatan, nikako tek rutinski odrađen prilog za punjenje želuca. I desertima se pridaje pozornost, iako je sam izbor ponovno klasika. Gusta i sočna torta od čokolade u pratnji šlaga i umaka od borovnice, koji je putem izgubio aromu, tek je mrvicu preslatka, ali mnogo bolja od općeprisutnih dosadnih biskvita natrpanih kremom. Štrudla od višanja bila je pun pogodak. Iako nije sezonski izbor, dugo nismo jeli tako kompaktnu štrudlu debelih hrskavih kora s idealnom količinom nadjeva.
Fantastična terasa
Vina kuće (iločka graševina i kupaža frankovke s cabernet sauvignonom) mogu proći iako su bljedunjavi crowd-pleaseri, no ona ionako služe tek kao usputno sredstvo za podmazivanje mesnih zalogaja. Izbor butelja je pristojan, a vina na čaše zanemarena su jer vjerojatno računaju da su uz veličinu porcija primjerenije butelje. Iako razumijemo tu poslovnu logiku, ponuda na čaše ne bi škodila. Pogotovo ako pričamo o desertnim vinima.
U restoranu Pri zvoncu, čini se, ne moraju brinuti za budućnost. Dugogodišnje održavanje visokih standarda u kuhinji uz iznimno posvećeno osoblje koje će se pobrinuti za svaki detalj čine publiku brojnom i zadovoljnom. Da i ne spominjemo njihovu fantastičnu terasu koja je za ljetnih žega jedno od najboljih gradskih utočišta