Zagrebački El Toro jedan je od zicera kada u Zagrebu tražite mjesto za poslovni ručak, opuštenu večeru s prijateljima, jedan od prvih spojeva ili obiteljski ručak. Dobra je opcija za sve one koji vole isprobati malo drugačija jela od, primjerice, roštilja, tjestenina i ostalih klasika, i to žele učiniti u intimnijoj atmosferi ugodno uređenog restorana. Kada god smo ovdje svratili na ručak ili večeru, hrana je bila korektna do odlična pa smo se, neraspoloženi za previše eksperimentiranja, upravo u El Toro ovih dana zaputili na ranu večeru. U restoranu su za vrijeme našeg posjeta bila popunjena dva stola, ali je atmosfera bila ugodna i nismo se osjećali nelagodno zbog praznog prostora. Budući da je vani bilo još prilično vruće, terasa je bila prazna.
El Toro trenutno na meniju ima nekoliko dnevnih jela, poput losos salate, polpeta od hobotnice, yakitori ražnjića, paelle i svinjskih rebara, cijene kojih se kreću od 11 do 16 eura, te nekoliko opcija u stalnoj ponudi. Tu su tako nachos grickalice, četiri varijante tacosa, juha od bikova repa, šest predjela, pet glavnih jela, steakovi te jela po narudžbi, točnije El Toro mliječni praščić za šest osoba i Beef Wellington. Nude i tri jela za najmlađe.
Iz ove smo skromne, ali, zapravo, dovoljno široke ponude odabrali Hard shell tacose s trganom svinjetinom (8 € za dva komada), brancina tiradito (14 €) te El Toro tatarski (19 €). Za glavna jela odabrali smo repove kozica (15 €), hobotnicu s grilla (24 €) i grilane janjeće kotlete (35 €). Deserte smo naručili naknadno, i to kolač od čokolade, kolač s borovnicama i churrose. Cijena svih deserata bila je 7 eura.
Budući da nas je za stolom bilo troje, pristojno i općenito dobro informirano osoblje ponudilo nam je opciju da porciju s tacosima pojačaju za još jedan taco, što smo prihvatili. Tortilja je bila kukuruzna, blago slatkasta i zajedno s dobrom porcijom mesa i kombinacijom ananasa, korijandra, krem sira i limete, svi su se okusi lijepo nadopunjavali. Ovi tacosi bili su nešto ljući, što bi mogao biti problem za one koji uopće ne toleriraju ljutinu, jer to nigdje nije naznačeno, no ako povremeno malo volite zaljutiti svoja jela, neće vam previše smetati.
Brancin tiradito (naziv koji označava peruansko jelo od svježe, sirove ribe u formi sashimija, posluženo u blago ljutkastom umaku) bilo je vizualno najljepše jelo večeri. Kombinacija svježeg brancina, umaka od marakuje i aji amarillo paste, dehidriranog kukuruza i ukiseljenih lučica, s malo ulja od korijandra i kremom od kokosa i komorača bila je kremasta, a svježa, lagana i aromatična, baš prava ljetna i svakako u El Toro stilu, koji na meniju već godinama drži ovakva jela i po čemu njihovu kuhinju i prepoznajemo.
El Toro tatarski bio je napravljen od sitno kosanog junećeg filea, koji nam se već na prvi pogled učinio paštetastim i, zapravo, presitno kosanim. Bio je lagano začinjen, s izraženijom blagom kiselom i poslužen s domaćim maslacem od začinskog bilja. Sam tatarski bio je korektan, ali ono što nam se posebno svidjelo bio je tanki kruh, na dijelovima mekan, a na dijelovima hrskav, koji je pečen u krušnoj peći i koji je bio baš ugodno iznenađenje, budući da smo očekivali klasičniju opciju poput, primjerice, focaccie.
Dobro je dodati i kako su sva navedena jela odlične opcije za dijeljenje. Također, hrana je na stol stigla u roku od 15-ak minuta od narudžbe, a zatim nastavila stizati u razumnim razmacima. Nismo trebali predugo čekati, ali smo imali dovoljno vremena za kratak razgovor uz čašu Veraldine malvazije.
Među glavnim jelima najviše su nam se svidjeli repovi kozica s kremom od graška i metvice, kiselim komoračem, kremom od mrkve i indijskog oraščića i čipsom od mrve. Jelo je bilo lagano, osvježavajuće, niti jedna komponenta nije pokrivala drugu, a kozica je bilo dovoljno da u njima uživamo u svakom zalogaju.
Aromatična grill hobotnica poslužena je s kremastim aiolijem od dimljene paprike, krumpirom, ljutikom i mahunama, s posipom od smokve. Na ovom je tanjuru sve bilo izvedeno dobro, hobotnica je bila meka, krumpir kremast, a cijela porcija zbilja poštena, no okus dimljene paprike na trenutke nam je pokrio sve ostale komponente jela.
Iako smo od janjećih kotleta očekivali da će biti najjače i nešto teže jelo od sva tri naručena, zapravo je, kada su u pitanju začini i intenzitet okusa, bilo prilično slabo. Kotleti su bili meki i sočni, ali su posluženi uz hummus labneh koji nije imao nikakav previše izražen okus, šparoge su bile nepotrebne, listići korabe sa začinskim biljem izgledali su obećavajuće, no nedostajalo im je soli i kiseline, ali nam se dodatak pečene nektarine svidio i malo je podigao cijelu kombinaciju.
Budući da smo i deserte međusobno odlučili podijeliti, osoblje ih je donijelo poslužene na jednoj većoj drvenoj dasci. Čokoladni kolač s mousseom od tamne čokolade s brownie kockicama i umakom od kakaa bio je dobar, neočekivano lagan i dobra opcija za klasičare kod kojih čokolada uvijek prolazi. Kolač od borovnice s limetom i crumbleom bio je nježan, ali osim borovnica i slatkog vrhnja, zapravo ništa drugo u okusu nismo osjetili, dok su churrosi bili najveći hit. Prženo tijesto bilo je hrskavo, nije bilo previše slatko, a u pozadini se lijepo isticao cimet, dok je umak od čokolade s lješnjacima bio svilenkast, bogat i, da smo imali žlicu viška, vjerojatno bismo ga, kada nam je ponestalo churrosa, završili na taj način.
Kada sve zbrojimo i oduzmemo, El Toro je bio i ostao ziheraški odabir za bilo koju priliku. Jela ovdje lijepo izgledaju i ukusna su, ali bismo, s obzirom na to da već godinama njeguju kuhinju Latinske Amerike, voljeli da su ipak malo hrabriji sa začinima, kiselinama i općenito kombinacijama sastojaka.