Porečki Spinnaker doživio je ove sezone redizajn i restart. I najvećim dijelom to se itekako primjećuje! Prije nekoliko dana posjetili smo ovaj već prilično etablirani lokal koji je imao osnovni problem što je bio smješten u prilično neatraktivnom ambijentu Valamarova hotela Riviera na porečkoj rivi. Djelomičnim redizajnom restoran je dobio bolji prostor kojim dominira ogroman stakleni vinski zid. Spinnaker sad impresivnom vinskom listom s gotovo tristotinjak etiketa konkurira najboljim hrvatskim restoranima, posebice onim rovinjskim. No promjene se itekako primjećuju i u kuhinji koju i dalje drži chef Goran Hrastovčak za kojeg je poznato da je zanat izučio u rimskoj La Pergoli, restoranu s 3 Michelinove zvjezdice slavnog Heinza Becka.
Dakle, hrana je bila ne samo vrlo ukusna i kompleksna već i tehnički savršena te vrlo kreativno zamišljena, zanimljiva i zabavna. Više od toga teško da se može poželjeti. Hrvatska je s novim Spinnakerom definitivno dobila još jedan vrlo ozbiljan fine dining restoran.
Žao nam je jedino da nismo došli za danjeg svjetla jer smo u polumraku minimalističke rasvjete za stolom (neki bi je nazvali romantičnom) izgubili na vizualnoj atraktivnosti jela, a na koncu i zbog fotografija koje zbog tog slabog led osvjetljenja ne dočaravaju sav trud koji se u kuhinji uložio u dizajniranje svakog tanjura.
Da odmah spomenemo i mane: terasa je svakako lošiji odabir, neodržavana je a stolovi od jeftine iverice, s brojnim flekama - očito su bili neadekvatno smješteni i izloženi atmosferskim utjecajima. Pokriveni samo malim ukrasnim nadstolnjakom, ne pružaju dobar dojam u skladu s fine dining ambicijama i impresivnom ponudom. Nepotrebna površnost, na taj se očigledan detalj trebalo pripaziti. Tu je još i iritirajuća glazba sa susjedne terase na koju se ne može utjecati. Uglavnom, tek u unutrašnjoj sali može se dobiti kompletan doživljaj.
Spinnaker sad nudi dva degustacijska menija: jedan "tradicionalni", lokalni i pretežno sezonski pod nazivom Istarske štorije, uz koji se nudi wine pairing istarskih vinara, te drugi, moderniji, Nove štorije, koji se spaja s vinima izvan regije. I kao što im ime kaže, sljedovi su tematski, uz svaki ide i neka kratka "štorija", simbolička priča iz istarskog okruženja. Meniji se pregledavaju na tabletima, a prije posluživanja dobiju se i u tiskanoj verziji, simpatično prezentirani u obliku knjižica i pisama. Specifičnost oba menija je spajanje ribe i mesa, što nekome možda može smetati, nama nije. Generalno nešto zanimljiviji bio je onaj "tradicionalni".
Nabrajanje svih izvrsnih sljedova, uz tri također vrlo zanimljiva amuse bouchea, odvelo bi nas predaleko pa ćemo istaći ono što nas se posebno dojmilo. Da ne zaboravimo, mladi konobar Jasmin (staff je inače vrlo mlad, ali prilično uvjerljiv) dojmljivo je prezentirao pripremu i služenje gin tonica (pulski Sette Monti gin) koji smo uzeli za aperitiv, koristeći najvećim dijelom svježe lokalne začine.
Škamp karbun (labinska priča), škamp na velutati od gorkih badema s nasjeckanom zelenom jabukom poslužen uz kremu od crnog ugljena i prekriven pjenicom od malvazije izvrstan je kao antipasto, a slijedi ga vrlo zanimljiva (novigradska) kombinacija - na nježni brodet od liganja kao podlogu položene su fino rezane sirove jakovske kapice prekrivene tankim, hrskavim friganim lignjama.
Tri sastojka potpuno različite konzistencije u ustima se naprosto stope u ukusnu bombicu uz koju je glavni sommelier, vrlo opušteni i elokventni Zoran Gregorović, ponudio Laguna Malvaziju Vižinada Riserva iz 2015. Moderni meni je također imao izvrstan primo: dugo kuhanu sous vide hobotnicu posluženu uz pjenice od slanutka, pistacija i fažoleta s domaćom granolom.
Filet brancina dimljen u duhanu, kao posveta rovinjskoj tvornici duhana, zbilja je imao poseban, profinjen okus uz koji je izvrsno pasala macerirana, devet godina odležala Roxanicheva Malvazija Lara iz 2012.
"Moderni" meni donio je zanimljiv tortelone od grožđa s krumpirom i crnim ljetnim tartufima od Karlića iz okolice Buzeta, uz koji je lijepo legla aromatična beljska Graševina Goldberg iz 2018.
Glavno jelo u tradicionalnom meniju, dugo kuhani rep od boškarina u teranu, koji se naprosto raspadao pod vilicom i u ustima, vjerojatno je najbolje jelo od inače precijenjenog mesa boškarina koje smo jeli posljednjih godina. Uz to moćno jelo izvrsno je sjeo Tomazov Teran Barbarossa iz 2017.
Treba pohvaliti i izvrsne slastice: sorbet od pašarete bio je pravo otkriće i izvrsno je pročistio nepce nakon boškarina, dok je kroštula s rakijom, cvjetnim medom i peludom nešto što bi se rado jelo svakog dana! No, ni drugi desert, crême brulée s lješnjacima, borovnicama i ljubičicama, nije bio za baciti, dapače.
I konačno cijena? Meniji od šest sljedova (ili sedam, koliko realno ima ovaj moderniji) koštaju 90 odnosno 110 eura, uz wine pairing od još 36 odnosno 44 eura, što je ukupno s aperitivima i digestivima iznosilo 320 eura za dvije osobe. Odgovorno tvrdimo da je riječ o izvrsnoj vrijednosti za novac, posebice uzme li se u obzir da smo nedavno večeru za dvoje u rovinjskom Cap Aureu platili dvostruku više! A iskreno, Spinnaker osim po nekim nesretnim detaljima i ambijentom, kad je riječ o hrani i servisu definitivno ne zaostaje za tim izvrsnim rovinjskim restoranom. Cap Aureo možda fascinira ukupnim dojmom, ali novi Spinnaker je skriveno blago koje svakako morate iskopati!