Kada bismo morali navesti jedno mjesto zbog kojeg bismo na spontani ručak ili večeru usred radnog tjedna bili spremni poteći izvan grada, bio bi to svakako Otruševec i gostionica Kod špilje. Da ih prošle godine u našem izboru nismo uzalud uvrstili među najbolje u kategoriji Tradicionalni restorani, pokazali su nam i ovog tjedna, a dokaz da su njihovu kvalitetu prepoznali i drugi, dobili smo već po dolasku. Naime, terasa je na jedan sasvim običan utorak bila puna. Iako smo najprije u grču tražili prazan stol i pomislili kako ga bez rezervacije nećemo dobiti, laknulo nam je čim nas je uljudno, dobro informirano, nimalo nametljivo i izrazito simpatično osoblje smjestilo za stol na kraju otvorene terase. Imali smo pogled na gotovo cijeli restoran i za vrijeme večere nekoliko se puta osvrnuli na dobru atmosferu, kako unutar, tako i izvan restorana. Obiteljske večere, prijateljska druženja i romantični izlazak, ovdje smo naišli na sve pobrojeno.
Meni je jednostavan i ne sadrži previše jela, što nam je uvijek drago vidjeti i potvrđuje da je ekipa u kuhinji maksimalno posvećena malobrojnim jelima koja bi trebala biti dovedena do savršenstva. Za predjelo se tako može birati između domaćih narezaka, svježeg sira s vrhnjem, dimljene pastrve, goveđeg carpaccia i nekoliko sezonskih juha, dok su glavna jela uglavnom mesna, uz iznimku pastrve. Na preporuku osoblja naručili smo tako carpaccio (75 kn) i juhu od koprive (35 kn), zatim pirjane goveđe obraze u gustom umaku (80 kn), teleći frikando s vrganjima (110 kn), njoke i mlince (25 kn), a za desert smo odabrali tortu od maka s kremom od limuna (28 kn) i knedle sa šljivama (30 kn).
Već na početku večere ostali smo zatečeni kombinacijom goveđeg carpaccia i lagano tostiranih, divno hrskavih bučinih sjemenki koje su se sjajno spojile s lagano slatkastim acetom balsamicom i bučinim uljem. Uz jelo smo dobili i domaći kruh, a s obzirom na to da su porciju podijelili na dva tanjura, bila je itekako obilna i zasitna. Srećom, na vrijeme smo se zaustavili da s tanjura ne pokupimo i zadnju kap bogatog, aromatičnog umaka koji je sa svakim zalogajem postajao sve bolji.
Nakon carpaccia, na stol je stigla gusta juha od kopriva. Ponovno, jedna je porcija dostatna za tri tanjura juhe pa svakako razmislite o dijeljenju. Juha je bila gusta i kremasta, ali dovoljno tekuća da se može nazvati juhom, a ne pireom kakav se u restoranima često poslužuje pod krem juhu. Koprive su se lijepo osjetile i dobili smo dojam da nije korištena baš nikakva zaprška ili velike količine vrhnja, što je svakako dodatan plus.
Nakon kratke pauze, bacili smo se i na kušanje glavnih jela. Teleći frikando s vrganjima, za koji smo također dobili preporuku uz komentar da su u pitanju friški vrganji, bio je odličan. Umak gust i pun okusa, komadi vrganja konkretni, a meso mekano. Ipak, domaći njoki nadmašili su čak i mesni dio jela. Bili su mekani i topili su se u ustima.
S druge strane stola, goveđi obrazi u gustom, tamnom umaku s klinčićem i cimetom raspadali su se na dodir vilice, a umak je bio aromatičan taman dovoljno da jaki začini ne preuzmu jelo. Ovu kombinaciju svakako bismo voljeli ponoviti i u zimskim mjesecima. Iako pomalo neobičan odabir, kada smo na meniju ugledali mlince, nismo mogli odoljeti da ih ne naručimo. I još jednom su Kod špilje s prilogom briljirali. Mlinci su bili slasni, hrskavi na vrhu i na kraju večere zaključili smo da smo upravo ovdje pojeli porciju vjerojatno najboljih mlinaca u restoranu do sada.
Na kraju, iako već punih trbuha, nismo mogli odoljeti niti desertima. Kolač s makom i kremom od limuna bio je dobar, sočan i taman kiselkast da zaintrigira nepce i natjera na još jedan zalogaj, no koliko god volimo dobar kolač od maka, knedle su ovog puta ipak bile bolji odabir. Tijesto nije bilo previše teško, šljive još uvijek malo žive, ali su otpustile dovoljno soka, a hrskavi posip od dobro zapečenih krušnih mrvica lijepo je zaokružio cijelo jelo. Dodatan plus bio je i domaći džem od šljiva koji ovdje poslužuju uz knedle, ali i veličina porcije (dvije poveće knedle) s ozbirom na više nego pristupačnu cijenu od 30 kuna. Čista petica!
I baš kao što smo to rekli na početku teksta, ovo je mjesto zbog kojeg se isplati potegnuti iz Zagreba. Trebat će vam nekih 30-ak minuta vožnje, dio puta prolazit ćete vijugavom cestom, a kada stignete Kod špilje, vrlo vjerojatno ćete izgubiti i signal na mobitelu. No, shvatite to kao znak da se okruženi prirodom u potpunosti prepustite uživanju u pravoj domaćoj hrani. Baš onakvoj kakvu bi napravila kakva iskusna baka, samo s pokojim dodatnim faktorom iznenađenja. U kategoriji Tradicionalnih restorana, ovo je čista desetka.