Jug Istre, a posebice okolica Pule već godinama su nažalost poznati kao škrta destinacija kad je riječ o izboru restorana i konoba u kojima se može pojesti zanimljiva hrana. Doslovno se na prste jedne ruke mogu nabrojati lokali u koje bi se prijatelje i poznanike isplatio uputiti, a da ih kasnije ne morate izbjegavati. Premanturska konoba Ancora mogla bi se ubuduće naći na toj listi.
Već par godina dobivamo vrlo pozitivne informacije o tom lokalu smještenom na samom ulazu u ljeti izuzetno užurbano mjesto pa smo par puta pokušali van sezone tamo skočiti i vidjeti o čemu se radi. No, nismo imali sreće, uvijek smo izabrali pogrešan dan. Pa iako kraj srpnja baš nije najbolji termin za posjetu Ancori, uputili smo tamo ovih dana i na koncu ostali prilično zadovoljni.
Na prvi pogled riječ je o prilično tipičnom malom restoranu odnosno modernoj konobi s velikom osunčanom terasom i prilično neatraktivnim unutrašnjim neklimatiziranim prostorom (na koji se nadovezuje još jedna terasica) u koju baš zbog obilja sunca nije najugodnije dolaziti za ručak. Zato prvi prijedlog: Ancora je idealna za predvečernje i večernje chillanje. Usprkos gužvi servis je bio vrlo efikasan a osoblje poprilično susretljivo. Inače, riječ je o obiteljskom lokalu u kojem kuhinju drži majka, dok sin vodi salu.
Odmah da definiramo: riječ je o malo ambicioznijoj konobi ipak vrlo široke ponude, od zanimljivih antipasta, različitih tjestenina, riba i morskih delicija, sve do ozbiljnih steakova i fiorentine, ali i ćevapčića i pljeskavica. Trude se koristiti dnevne i lokalne namirnice, a opet imaju stvari s twistom. Definitivno nije baš riječ o tradicionalnoj konobi, a opet, ne teže niti fine diningu.
Bitno je spomenuti vinsku listu, ne preobimnu, ali začuđujuće vrlo solidnu, iako pomalo divlju, no s nekoliko zanimljivih istarskih, hrvatskih i slovenskih maceriranih i biodinamičkih vina, što je vrlo pohvalno s obzirom na prosjek koji vlada u našim lokalima, čak i u gastronomski „naprednoj” Istri.
Nadalje, svu tjesteninu rade sami u kuhinji, kao i kruh. Iako to s kruhom prilikom naše posjete nije baš išlo kako treba jer su na oko lijepi kruščići na koncu bili pomalo suhi, pa je za pretpostaviti da ih ipak peku u većim količinama odjednom.
Za antipasto uzeli smo tunu saor (10€), mariniranu tunu u crnom vinu s premanturskim lukom i carpaccio od hobotnice na mladoj rukoli (14€). I jedno i drugo jelo nisu stalno u ponudi već prema dnevnoj dostupnosti, što je onaj pozitivan dio priče koji dobivate u Ancori. Tuna, iskreno, vizualno nije bila najprimamljivija što ne bi bilo presudno, no sami komadi tune bili su presitni i na okusu je marinadi nedostajalo kiseline tako da je konačni dojam ipak bio ispod očekivanja. Carpaccio je bio vrlo solidan i dobro začinjen, hobotnica je bila vrlo nježna, iako dovoljno intenzivnog okusa, ne prehladna, tako da je u ovom antipasto dvoboju pobijedila.
Uz hranu smo uzeli vrlo lijepo vino, Lunikinu Prima volta iz 2022., svježu organsku malvaziju maceriranu dva dana koja ima i dovoljno svježine, ali i dovoljno tijela pa smo je odlučili piti uz sva iduća jela.
Nastavili smo s još jednim tanjurom kojeg u ponudi imaju samo sezonski, iako je to ovaj puta bilo pomalo začuđujuće s obzirom na to da nam se činilo da je već pomalo kasno za rakovice, ali uvjerili su nas da je ova godina specifična. No dobro, na stolu su se našle tagliatelle s rakovicom (19€) s jedne strane i njoki s tartufima (16€) s druge.
Sama pašta je bila izvrsna i potvrdila je sve prednosti izrade svježe pašte koja ima posebnu podatnu tvrdoću i elastičnost u odnosu na sušenu, posebice ovaj puta u kombinaciji s nježnim slatko slanim šugom od rakovica koji je bio vrlo ukusan, definitivno ne preintenzivan.
Njoki s tartufima, međutim, nisu bili baš najbolja kombinacija i zaželjeli smo da smo uzeli neku lakšu, jednostavniju paštu, a ne njoke koje nam je predložio konobar. Za vruć ljetni dan njoki su bili ipak preteški. Sam šugo je bilo solidan, ali malo preintenzivan i nisam siguran da je maslac bio jedini sastojak na kojem je bio baziran.
Za glavno jelo uzeli smo nešto neuobičajeno, tagliatu od tune s pistacijama (22€) i nešto klasično, filet od brancina s blitvom (21€). Dakle, tuna je bila izuzetno mekana i mogla se jesti doslovno vilicom, tako da smo se zapitali drže li je prije pripreme u nekoj marinadi. Ipak, riječ je o očito o vrlo solidnom komadu tune, pažljivo pripremljenom, kojem hrskave, prepržene pistacije daju dodatni, egzotični gušt.
Međutim, tuna je poslužena doslovno na preobilnoj hrpi povrća narezanog alla julienne koja kvari dojam. U ovom bi slučaju manje bilo više jer je sam tuna steak već dovoljno obilan i intenzivan te mu nije potreban takav obilan i intenzivan prilog. Dapače, malo aranžiranog povrća bilo sasvim dovoljno. Filet uzgojenog brancina bio je pristojan, ali ništa o čemu bi se više trebalo pisati.
Zaključak: iako nismo kušali njihove steakove, premanturska Ancora je solidan, malo pretenciozan, ali dovoljno simpatičan restorančić kojeg se van glavne sezone isplati posjetiti za bilo ručak ili večeru u nekom ugodnom društvu koje voli popiti dobro vino uz par zanimljivo pripremljenih tanjura.