Ovaj osječki restoranski dragulj nikako ne treba suditi po ambijentu jer unosi svježinu u ponudu cijele Slavonije

Smješten u blizini KBC-a Osijek i uz jednu od dvije linije tramvaja u Osijeku, Lipov hlad funkcionira kao restoran već više od 70 godina. U posljednje vrijeme Lipov hlad, sa chefom Ivanom Đukićem na čelu, upustio se u kreiranje zanimljivog menija koji spaja vrlo suvremenu gastronomiju i tradicionalna jela.
Nakon više neuspjelih pokušaja rezervacije telefonom, odlučili smo se okušati sreću i vjerojatno nam je kišna nedjelja pomogla da nađemo mjesto u restoranu jer su sva mjesta na lijepoj, ali pomalo zastarjeloj terasi bila zauzeta. Interijer je također malo nedorečen, u smislu da spaja očito stare elemente lokala sa suvremenim, ali je osim toga vrlo ugodan, kao i posluga koja je bila korektna i pomalo ‘‘stara škola‘‘.

Jelovnik čini 30-ak jela podijeljenih u zanimljiv Wine and dine koncept (manje porcije koje funkcioniraju kao predjelo s vinskom preporukom), salate, juhe, couvert, preporuke kuće, klasike kuće, veganski kutak i pizze. Pohvaljujemo što je jelovnik detaljno dostupan na webu.

Odlučili smo se za Toskansku i Champignon juhu (4,50 €), Cromesquis od kozjeg sira (3 €) i Ox in the box (6 €) za predjelo, a za glavno jelo smo odabrali French rack iberske svinje (17 €), Teleći brisket (15,60 €), Piletinu Lipov hlad (13 €) i Teleći bečki (15 €) uz Ljetnu salatu (4,25 €), a s obzirom na to da su u ponudi i dosta popularne pizze, naručili smo Mexicanu (9,00 €).

Juhe su bile izvrsne. Toskanska juha od rajčice, poznatija kao Pappa al pomodoro, bila je slatka od domaćih kolovoških rajčica i sjajno razblažena s malo burrate, prava ljetna juha, dok je Champignon pasala kišnom i prohladnom danu, bogata vrhnjem i umamijem šumskih gljiva, koje su dale gotovo mesnu kvalitetu juhi.

Cromesquis je fantastičan mali zalogaj i pokazatelj visokih ambicija, ali i tehničkih mogućnosti kuhinje. Lijep na oko, bio je i iznimno ukusan s izvrsno paniranim kozjim sirom, kremom od celera i miso pastom, kao i perlicama od bazge.

Za njim nimalo nije zaostajao Ox in the box, opasno ukusan, sporo pečen goveđi rep, koji je paniran u panko mrvicama i poslužen s domaćom cayenne majonezom s ukiseljenim rotkvicama kao ravnotežom bogatstvu punjenja. Dvije ili tri ove kugle činile bi perfektno glavno jelo, apsolutno zamamno. Nije nam se svidjelo što vina koja se predlažu uz jela ne idu na čašu, pa bi kombiniranje više jela ipak rezultiralo blagim pijanstvom.

Dugo nismo pojeli ovako dobar bečki u nekom restoranu u Hrvatskoj. Bliže je domaćem bečkom kakav su radile mame i bake kad bi se domogle dobrog komada teletine, dobro istučen na impresivne dimenzije i uvaljan u domaće krušne mrvice, nego restoranskoj verziji koja se služi u Beču, ali i dalje izvrstan i za svaku preporuku kada se god poželite dobrog komada pohanog mesa, a u Osijeku ste. Pratio ga je i ukusan, lagan i mliječan pire, kako i treba biti poslužen, na drugom tanjuru. Pohanu selekciju zaključila je Piletina Lipov hlad, na leptir raširena i istučena prsa, punjena pršutom i dimljenim sirom uz pire krumpir. Cordon bleu kakav bismo uvijek poželjeli. Prsa su ostala sočna, a pršut tanko rezan, tako da nije pružao otpor kod rezanja uz maksimum okusa.

E sad, sljedeći niz nas je ozbiljno impresionirao. Brisket je školski lijep tanjur, koji je osim vizualnog pružio okusni užitak! Meso se moglo rezati vilicom, ukiseljena rotkvica i perlice octa davale su svježinu, a pire krumpir s graškom uz sok od pečenja zaokruživao je jelo. Još jedna najtoplija preporuka.

French rack iberske svinje ili krmenadla s ostavljenim rebrom s Kamado roštilja uz umak od mladih tikvica i mladim prženim krumpirom fantastično je grill jelo. Meso je izgrilano do savršenstva, mekano i sočno s jakom aromom dima koju je razblažila krema od tikvica. Ovo je komad koji vrlo često završi kao komad kartona na roštilju, tako da je ovo bio pravi užitak i pokazatelj potencijala mesa i vještina kuhara. Krumpir je bio hrskav izvana, mekan iznutra, sve kako treba biti. Može li umjesto iberske ovo biti i crna slavonska? Naravno da može, nadamo se da će jednoga dana i biti, ali nam se sviđa i ovaj međunarodni pristup.

Pizza je zapravo bila suvišna i okusom i količinski (samo smo je probali, dok je ostatak završio kao ukusna večera i podsjetnik na sjajan ručak), ali nam se svidjela. Tijesto je ‘‘klasično‘‘ tijesto za pizzu kakvo možete dobiti u većini objekata koje služe pizzu, ali je zato punjenje pun pogodak. Ukusan domaći ragu s crvenim grahom, fior di latte i, posebno pohvalno, domaća (iako malo pretanko rezana) kobasica uz feferone, čine ovo jednom od boljih mexicana koju smo probali, idealnom suputnicom na hladno kišno jesensko popodne, kada vam se ne da kuhati, a treba vam ugljikohidratno-mliječno-proteinska utjeha.

Od deserata su u ponudi bile samo palačinke, za koje ne sumnjamo da su također bile dobre, ali smo ih odlučili propustiti.
Uz obrok smo pili poluslatki Bolfan riesling (6,33 €/dl) i Korakov Crni pinot (7,30 €/dl).
Knjigu po koricama, ljude po odijelu, a restorane po vanjskoj terasi i s vrata nikako ne treba suditi, pa tako ni ovaj osječki restoranski dragulj.
Cijene su korektne, pogotovo s obzirom na količinu i kvalitetu. A ako bismo baš tražili zamjerke, onda bi to bila salata koja je kupljena narezana i…, pa to je više-manje to (hajde dobro, poželjeli smo i veću ponudu vina na čaše na vrlo solidnoj vinskoj listi). Sve ostalo možemo samo pohvaliti i nadamo se da će vlasnici i kuhinja nastaviti držati ovako visok nivo i spoj inovativnog/suvremenog i tradicionalnog uz nepretencioznu domaću atmosferu.