Iskoristivši produljeni vikend, uputili smo se prema Kvarneru i smjestili u Medveju kod prijatelja kako bismo se odmorili od gradske vreve, gužve i nervoze. Osim tradicionalnih nakuhavanja i roštiljanja u kućnoj atmosferi, skoknuli smo do Mošćeničke Drage, koja je od naše lokacije udaljena svega desetak minuta vožnje automobilom. Cilj je bila konoba Zijavica poznata po pripremi raznih tradicionalnih zalogaja u modernijoj interpretaciji, a posebno valja istaknuti da se kod njih dolazi radi ribe i plodova mora koji ne mogu biti svježiji jer je Draga ribarsko mjesto, a otac glavnog kuhara i vlasnika Stivena Vunića jedan je od najdugovječnijih škampara i ribara u regiji. Ribarstvom se bavi cijela obitelj.
Konoba je smještena tik uz more gdje se nalazi lijepa terasa, a pogled puca na cijeli zaljev pa imate osjećaj kao da sjedite i uživate u moru. Unutrašnji prostor podijeljen je na dva dijela sa svega nekoliko stolova: ako se smjestite u prvom dijelu, gledat ćete otvorenu kuhinju i kako nastaju vaša jela, a drugi je dio zapravo mali ugodan salon s izlazom na njihov začinski vrt. O popularnosti konobe vidno govori činjenica kako je teško rezervirati stol i početkom sezone (iako smo zvali nekoliko dana prije našeg dolaska). Mogli smo se jedino smjestiti u unutrašnjem prostoru i to u izdvojenom drugom dijelu, što se pokazalo dobro jer je subotnji dan bio kišan i prohladan. Mi smo se po dolasku prepustili našim domaćinima, a mali zalogaji stizali su jedan za drugim, nismo ih niti brojali.
Na stol nam je stigao dobar komad kruha rađen od kiselog tijesta, a po mirisu, strukturi i okusu bilo je vidljivo da je tijesto odlično fermentirano, a korica ugodno hrskava. Mnoge bi se "artisan" pekarnice, koje su u modi posljednje vrijeme, mogle posavjetovati s Vunićem oko toga kako napraviti pravi kruh. Prvo nam je došao pozdrav iz kuhinje, malene panirane kuglice punjene bešamelom koji je kuhan s bazom od slanih inćuna. Prema preporuci naše konobarice, kuglicu treba cijelu zagristi nakon čega slijedi lijepa eksplozija i kremasti okus mora koji prati hrskavost vanjske opne. Zgodan početak objeda.
Osvježili smo se uz carpaccio od orade s mladim graškom, aioli majonezom, mentom i jestivim cvijećem. Menta, grašak i svježa riba kombinacija je koju ćemo pamtiti. Slijedio je marinirani škamp s čipsom od mrkve te špagetima od mrkve koja je marinirana s đumbirom uz mentu i vrhove koromača te je sve lagano podliveno "morskom juhom" – kvarnerska varijacija na dashi. Jednostavno rečeno - fantastično.
Potom se bacamo na chevice od trlje kuhane u limunovom i narančinom soku, poslužen na malenim krutonima uz malo mente i koromača. Posebnu svježinu jelu su dali komadići celera listaša. Umak je bio neka inačica morskog gazpacha. Jako dobra izvedba, uz možda malu zamjerku: količina gazpacha je malo zagušila delikatnost okusa glavne namirnice.
Još jedan mali zalogaj dolazi na stol, košarice od prženog tijesta koje su punjene dimljenom srdelom i prekrivene marmeladom od kapule. Svi okusi su bili na mjestu – slatko, slano i kiselkasto. Jelo bi bilo skladnije da je količina marmelade bila manja. Na stol stižu i povelike loptice punjene kremom od bakalara u omotaču od panko mrvica i pržene u dubokom ulju, poslužene na podlozi od šalše od rajčica i inćuna. Zasitno, iznimno ukusno i jedan od zaštitnih znakova konobe. Balans prethodnog jela dopunjavaju marinirane srdele poslužene na umaku i to na emulziranoj marinadi od srdela, samih srdela (50%), maslinovog ulja i kiseline.
Iako je zapravo gotova sezona šparoga, vjerojatno su zadnje stigle baš taj dan pa su nam poslužene grilane kapesante (jakobove kapice) s hollandaise umakom, blanširanim šparogama i crumbleom od slanih inćuna. Kušači su se složili da je ovo jelo iznimno ukusno.
Morali smo probati i malo rižota od škampa. Tehnički je bio odlično odrađen, kremast, na temeljcu od glava i ljuštura. Ako bismo se baš upustili u finese i okuse, par kapi limuna ili možda čak limete bi bilo pun pogodak i dodatno bi uskladio cijeli doživljaj. Desert stiže iz radionice Stivenove supruge Tee – millefoglie kolač punjen slastičarskom kremom koja se topila u ustima. Posebno treba cijeniti da slastica nije bila preslatka nego je ugodno zatvorila naše guštanje.
Vinska karta nije rađena rutinski prema željama trgovaca, nego je očito usklađena prema okusima jela. Nije prevelika, ali je po sortimentima zanimljivo posložena pa će se naći vina iz raznih hrvatskih regija. Zanimljivo bi bilo probati Lovrecov Pušipel (šipon) ili Miklaužićev Škrlet (moslavec) sa svježim škampima. Uz naša vina naći ćemo nekoliko zvučnijih imena iz inozemstva poput Burje (Vipavska dolina) ili Ribolle Joška Gravnera. U početnom dijelu aperitiva imamo pjenušce i šampanjce, a nas je posebno razveselilo da je na karti Piena, pravi prosecco koji se proizvodi na Plešivici. Crvena vina su složena na sličan način uz jaču dominaciju istarskih vinara. Mi smo se odlučili za Suitu, malvaziju obitelji Dobrovec, što je vino srednjeg tijela, ali opet pitko i manjih alkohola te jako dobro pratilo cijel naš posjet.
Konoba Zijavica mjesto je koje želite posjetiti, bilo da ćete se opustiti u hedonističkom uživanju poput nas, ili samo skoknuti na brzinu. Trud, vještina i svježina namirnica dokaz su da se možete izdvojiti iz uobičajene ponude smrznutih fileta, loše skuhanih rižota, slanih inćuna iz konzerve i slično, da ne nabrajamo dalje standardnu praksu. Vjerujemo da će u godinama koje slijede chef Stiven zajedno s obitelji pružiti pregršt novih gastronomskih iznenađenja. Naša je preporuka da Zijavicu nikako ne zaobiđete ako ste u blizini.