U petoj godini postojanja, Izakaya, popularni azijski fusion restoran pretežno japanske orijentacije i inspiracije, ne pokazuje znakove posustajanja. To nam je jako drago jer nije bilo mnogo onih koji su optimistično gledali na odluku vlasnika Davora Bienenfelda da se iz najužeg središta Zagreba, gdje je nedugo prije zatvorio restoran Time, odluči preseliti na gastronomski neatraktivnu Selsku cestu na Trešnjevci. Naime, restorani radi kojih se vrijedi uputiti u zapadni dio grada mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, pa uspjeh svakog od njih i u gastronomskom i u kulturnom smislu vrijedi dvostruko.
Petak, naravno, nije najbolji dan u tjednu da se samo koji sat prije sjetiš kako bi mogao na ranu večeru u Izakayu. Nazvali smo u dva s naivnom idejom da rezerviramo stol za dvoje u 17:30. Nakon telefonskog razgovora na engleskome s ne baš razgovijetnom sugovornicom, uspjeli smo se dogovoriti za dva mjesta za visokim stolom ispred bara, u 17 sati. Parking smo lako našli, to je, čini se, velika prednost lokacije, a i ulaz u restoran je s te, stražnje strane zgrade, što se može činiti neobičnim, ali je zapravo praktično. Nakon prijavljivanja na ulazu, opet na engleskome, uputili su nas za naš stol sa šest visokih barskih stolaca koji, pokazat će se, ipak nismo morali dijeliti. Nismo se još ni smjestili kad nam je očito neiskusni konobar počeo postavljati pribor. Odmah potom primijetili smo kako ga je stariji kolega ili voditelj diskretno pozvao i upozorio na to. I to je bilo sve od tih prvih nespretnosti - dalje je, što se tiče usluge, sve bilo natprosječno ugodno, primjereno, pravodobno i nenametljivo. Osoblje je u Izakayi i inače brojno, no sad nam se učinilo da ih je još više, a svakako su u tom trenutku bili brojniji od gostiju. Dosta je i novih, pomislili smo da se vjerojatno obučavaju za Kiyomi, novi azijski fusion restoran koji bi na mjestu bivšeg Hard Rock Caffea u centru grada trebali uskoro otvoriti stari znanci i partneri Davor Bienenfeld i Vid Nikolić, vlasnik Torikaye. Kako god, ljubazni mladi konobar kojem je na pločici pisalo Bruno i njegov kolega sommelier Marko, ovdje također relativno nov, učinili su sve da se za svojim barskim stolom osjećamo stvarno ugodno.
Nakon kratkog proučavanja menija, za početak smo naručili tri jela i zamolili da nam ih serviraju istodobno jer ih želimo dijeliti: tartar Bluefin Tuna & Sake (sake je u ovom slučaju japanska riječ za lososa), sushi set Mikkusu i Suzuki sashimi. Poželjeli smo i nešto od dim sum ponude, ali nam je konobar ljubazno rekao kako danas imaju samo pileće gyoze. Za pratnju uz sva jela odabrali smo butelju Maximin Grunhaus Schloss Rieslinga 2022 (42 €), bazično vino obitelji Schubert iz njemačkog Mosela, koje jako volimo i koje provjereno dobro funkcionira uz azijski fusion. Uz zanimljivu vinsku listu, Izakaya nudi i desetak piva - uz obavezni Sapporo Premium, još i španjolsku Estrellu i domaći Zeppelin - desetak koktela, a među destilatima ističe se dvanaestak japanskih viskija.
Trokomponentni tartar - između lososa i plavoperajne tune (akami) bio je još i tobikko, narančasta ikra ribe lastavice - idealno je začinjen limetom i jabukom, i prilično obilan. Jeli smo ga s oblačastih krekera od rižinog papira koji su servirani u posebnoj košarici. Svježe, bogato i zamamno jelo delikatnih okusa.
Sushi set Mikkusu naručili smo jer uključuje i nigiri, i hosomaki i uramaki - ukupno 16 komada - nigiri i hosomaki s lososom, te dvije verzije uramakija s kozicama. Riža je bila dobre temperature i konzistencije, no ostalo je stvar ukusa - nama su flambirani losos na nigiriju, kao i age ebi uramaki s pohanim kozicama bili odveć slatkasti.
No, sashimi suzuki (jap. brancin) bio je perfektan. Sirovo filetirano meso svježeg brancina začinjeno ponzu umakom i servirano s naribanim daikonom i tobikkom bilo je toliko ukusno, slasno i citrusno osvježavajuće da bismo ga mogli jesti satima, i na taj suzuki sashimi sigurno ćemo se vratiti. Sashimi, baš kao i Mikkusu set sushija, stoji 21, a tartar 16,5 eura.
Zatim smo naručili tataki od plavoperajne tune (19,50 €), a uz to - kad smo shvatili da još nismo naručili ništa što nije iz mora - i Spicy soba duck (13,50 €), te uz to salatu od wakame algi (goma wakame, 5 €) i kimchi (2 €).
Plavoperajna tuna vrlo je kratko zapečena u papru, gotovo sirova, te poslužena narezana na zalogaje garnirane "julienne" jabukom, mladim lukom i ukiseljenim đumbirom, s tataki umakom. Još jedno izvrsno, osvježavajuće jelo zbog kojeg bismo Izakayu svakome preporučili.
Spicy soba duck je pačji confit s rezancima, mladim lukom i mrkvom, zelenom edamame sojom, baby špinatom, češnjakom, kikirikijem, hoisin umakom, sezamovim i čili uljem. Iako iz nekog razloga u meniju piše da je riječ o raženima, soba su rezanci od heljdina brašna (često s udjelom pšeničnoga), a s obzirom na teksturu i okus, uvjereni smo da je jednostavno riječ o pogrešnom prijevodu. Ovo nam se pikantno jelo također svidjelo, no ipak smo primijetili kako se konfitirana pačetina pojavljuje samo u tragovima.
Okus slikovito zelene salate od wakame algi odredio je sezam - bila je posuta njegovim bijelim i crnim sjemenkama te začinjena sezamovim uljem. Kimchi je pak bio neobično blag, svakako manje ljut i kiseo od onoga koji sami radimo doma ili od onoga koji ponekad kupimo u istom kvartu, nedaleko od Izakaye, u dućanu Volim ljuto.
Dok su nam rastakali butelju, raspitali smo se i o desertu. Rekli su nam kako će sutradan doći neki novi, ali toga dana imali su samo tri vrste mochija, pa smo odustali.
Žamor se pojačao, restoran se već počeo puniti, a mi smo odlazili zadovoljni tom ranom večerom u kojoj smo uživali za barskim stolom. Znamo da ćemo se vratiti: iako smo ovdje već bili, ostalo je toliko toga što nas još zanima isprobati.
Izakaya je uzoran primjer pametnog, demokratičnog restoraterstva: ugodan, lijepo uređen restoran koji priprema i poslužuje vrlo ukusne i pristupačne tanjure za široku publiku - kako za ljubitelje azijske fusion kuhinje, tako i za one koji njezine okuse tek upoznaju. Izakayina je popularnost itekako zaslužena.