Međimurski bregi i gorice, kako ih nazivaju domaći, zahvaljujući vrijednim pojedincima posljednje su se dvije godine napokon nametnuli kao jedna od obaveznih destinacija pri planiraju izleta izvan grada. To i ne iznenađuje previše s obzirom na činjenicu da, jednom kada stignete u okolicu Štrigove, čarobni prizori zelenila jednostavno ostavljaju bez riječi. No, problem nastaje kada od silnih obilazaka malih proizvođača i degustacija sjajnih međimurskih vina - ogladnite. Već smo utvrdili da Međimurju kronično nedostaje kvalitetnih mjesta koja bi gostima nudila tamošnje specijalitete, no svakako valja spomenuti restoran Terbotz u Železnoj Gori, već prepoznat po nepretencioznim jelima od lokalnih namirnica, koji uvelike popravlja tu sliku. Pri nedavnom smo se posjetu, naime, uvjerili da je to jedan od doista rijetkih restorana koji bismo preporučili izletnicima u Međimurje. Nalazi se na više nego atraktivnoj lokaciji, nudi obilne porcije po pristupačnim cijenama, a meni je šarolik, pa među jelima favorite mogu pronaći i klasičari, ali i, primjerice, ljubitelji divljači.
U Terbotz smo stigli na radni dan, ubrzo nakon otvaranja, a za vrijeme našeg boravka u restoranu popunilo se nekoliko stolova na terasi, što je svakako dobar pokazatelj da ovdje posla ne nedostaje. Spretno i pristupačno osoblje na svakog je novog gosta reagiralo brzo, čekanja gotovo da nije bilo, a jela su na stol stizala u dobrom razmaku.
Za predjelo u Terbotzu odabrali smo hladni mesni tajer s domaćim sirevima (65 kuna) na kojem su bili posluženi suho meso, domaća kobasica, sir s vrhnjem, turoš, slanine i, apsolutni favorit cijelog ručka - domaći pečeni kruh sa slaninama. Kruh je bio hrskavo prepečen izvana, s dobrom aromom međimurskih slanina, mekan i prozračan iznutra, nimalo težak, dovoljno slan i u pitanju je svakako jedan od najbolje posluženih kruhova koje smo u restoranima imali prilike kušati. Kada bismo morali pronaći zamjerku predjelu, bio bi to omjer sireva i narezaka. Naime, voljeli bismo da je na tanjuru bilo nešto više sira.
Lungić punjen suhim voćem, sa špekom, u umaku od senfa i s domaćim njokima (105 kuna) te teleći hrbat s koricom od špeka u umaku od zelenog papra, s jastucima sa sirom i blitvom (165 kuna) i povrćem bili su naš odabir za glavno jelo. Lungić je bio sočan i slatkoća suhog voća nije bila previše naglašena, što nam je odgovaralo, no njoki su bili malo tvrđi, više nalik trgancima (koji bi se također dobro slagali uz ovo jelo pa nam i nije previše smetalo), a umak je, pokraj bogato začinjenog i punjenog mesa pao u drugi plan i bio gotovo neprimjetan.
Teletina je bila mekana i gotovo da se topila u ustima, jastuci sa sirom i blitvom bili su svilenkasti izvana i bogato punjeni, a povrće nije bilo raskuhano i bezukusno, što je često slučaj s kuhanim povrćem, nego je zadržalo dozu hrskavosti i dodalo notu svježine svakom novom zalogaju. No, baš kao i kod lungića, i u ovom je jelu umak pao u drugi plan i pokraj svih okusa na tanjuru gotovo nije uspio doći do izražaja.
U Terbotzu smo popili i vrlo dobar gemišt (8 kuna za čašu) te Jakopićev zeleni silvanac (18 kuna po čaši), koji su se dobro složili i uz deserte, taškice punjene šumskim voćem (35 kuna) te međimursku gibanicu sa sladoledom od buče (40 kuna). Iako je gibanica bila raskošna i sočna, a sladoled od buče zanimljivog, intenzivnog okusa, taškice sa šumskim voćem ipak su bile favorit među slatkišima. Tijesto je izvana bilo uvaljano u krušne mrvice što mu je dalo na hrskavosti, a iznutra prilično dobro popunjeno kiselkastim šumskim voćem te preliveno voćnim umakom. Jedina zamjerka na ovom tanjuru bili su pomalo beskarakterni sladoled i šlag, no uz pogled prema spektakularnom zelenilu koje okružuje terasu Terbotza vrlo smo brzo zaboravili taj nepotreban dodatak.
Valja napomenuti da je još jedan plus Terbotzu svakako dječje igralište uz samu terasu, veliko parkiralište ispred restorana, ali i posebna ponuda za bicikliste koji ovdje prolaze međimurskom biciklističkom rutom.