Gotovo je nejasno kako je Šestinski lagvić uspio opstati nakon sedamdeset godina postojanja, posebno u posljednjih petnaestak u kojima je ugostiteljska scena dinamičnija nego ikada i ne prašta onima koji se ne snalaze u snažnim promjenama s brojnim gastronomski osviještenim i proračunatim gostima. Naime, osim par neupitnih činjenica kojima se to mjesto u javnosti predstavlja već dugi niz godina - a to su prekrasan pogled na grad i zanimljivo, iako već malo pohabano, etno uređenje interijera, tom restoranu svakako nedostaje gastronomskih atributa, a kojim bi ga se mogli istaknuti ili spomenuti. Šestinski lagvić, naime, većinu jela koje danas nudi, nudi nevjerojatnom hrabrošću i samo dobronamjerni gosti mogu ta jela pristojno opravdati kao "old school" jela iliti jela stare škole.
To, doduše, i ne mora biti nešto toliko loše ako ste na njihove izvedbe potpuno spremni i nikako ne očekujete kuharstvo kakvo ćete naći u restoranima Zagreba u posljednjih dvadesetak godina, uključujući i bilo koji oblik modernog ili osviještenog kuharskog pristupa nutricionizmu ili pak dizajnu tanjura. Kuhinja u Šestinskom lagviću bliska je onome što se uglavnom danas pronađe u lokalnim nebitnim restoranima manjih mjesta, a gdje ne postoji neka posebna želja za angažiranim kuhanjem i kuharstvom drugačijim od onoga koje se učilo u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća te koje se kao takvo istih tih godina i prakticiralo.
Šestinski lagvić radi i usred ljeta, u kolovozu, kada je puno drugih zagrebačkih restorana privremeno zatvorilo svoja vrata ili barem skratilo radne dane i radno vrijeme. Parking je čuvan od strane vremešnog, ali živahnog gospodina koji stručnim pogledom odmjerava svakog tko tu staje, pa odmah i procjenjuje radi li se o izletniku koji pokušava parkirati na krivom mjestu ili dobrodošlom gostu restorana. Konobara koji dočekuje goste nema, ali jedan od njih, angažiran na terasi, u prolazu ipak nonšalantno nudi bilo koje slobodno mjesto koje gost odabere. Na njima su vidljivi kilometri iskustva što potvrđuje i prvi dolazak do stola gdje već načinom nuđenja rakijica i podjelom meni karata pristup podsjeća na konobarsku školu mjesta kao što su nekada davno bili restorani Stari puntijar ili Okrugljak. Stol uz ogradu s pogledom pak nije bilo teško pronaći. Restoran je u subotu navečer bio gotovo prazan.
Kasni ručak ili rana večera počela je obaveznim couvertom, a tu se radilo o svježem kravljem siru pomiješanom s malo vrhnja, crvenom paprikom i komadićima šunke. Uz to na stol dolazi i košarica sa tri vrste kruha – bijelim, kukuruznim i tamnim sa sjemenkama, a od kojih je barem jedan, onaj bijeli, pečen u samom restoranu. Couvert dakle nije neka gastro senzacija, ali je obilan i u stvari za one koji su se došli samo diviti pogledu i odmoriti uz čašu piva ili vina, sjajno je rješenje da se za 2,60 € po osobi pojede dvije-tri obilno namazane šnite kruha i u stvari potpuno utaži glad. Koliko je pak vlasniku mudro posluživati tako obilan couvert, drugo je pitanje.
Kako se na njegovu ponudu rakijica nije reagiralo, konobar je odmah profesionalno osjetio da je nužan zaokret u pristupu i dotadašnji izbor zamijenio ponudom pjenušca na čaše. Tako je uz couvert poslužen Krauthakerov pjenušac Julija, u tom trenutku izvrstan izbor (5 € čaša). Puno bolji od beljskog pjenušca Grand premium koji se, barem prema vinskoj karti, jedini inače nudi na čaše, pa je ostalo prilično nejasno zašto je i kako konobar otvorio i ponudio Juliju… No, hvala mu.
Nakon obilnog couverta, hladna predjela i juhe ovoga su puta zaobiđeni, a prst je zastao na vrhu popisa ponude toplih predjela gdje se nude kuhane ili zapečene zagorske štrukle (9,20 €). Bilo bi dakle doista čudno odlučiti se za nešto iz daljeg izbora, pogotovo što su to šampinjoni na žaru ili pak pohani sir. I doista: odabirom kuhane štrukle nismo pogriješili. Bila je pravi old school proizvod. Štrukle, naime, rade u restoranu prema vlastitom višegodišnjem receptu, tijesto im je nešto deblje nego se inače očekuje kod štrukli kakve se danas nude u gradu, a i obilnije su punjene sirom te savršeno skuhane. Tako su i veličina i kvaliteta opravdali cijenu, jer je jedna štrukla kao uvod u glavni dio objeda sasvim dovoljna za dvije osobe, pogotovo kad se spoje s preobilnim couvertom. Uz štruklu predloženo je i neko vino iz izbora vina na čaše, a to su Graševina Belje, Malvazija Coronica ili pak od crvenih vina beljski Cabernet Sauvignon. Nakon tog prilično nezanimljivog izbora odluka je pala na otvaranje butelje Korakova Sauvignona (50 €), koji se nekako više uklapao u nastavak odabira jela.
Inače, cijene vina u Šestinskom lagviću neobično su složene. Iako su vina pametno predstavljena ističući prvo sorte od kojih su vina nastala, a tek potom vinara odnosno proizvođača, svi su iznosi vrijednosti zaokruženi na punu decimalu pa se tako cijene kreću u vrijednostima 25, 30, 35, 40, 50, 60 €… što izgleda pomalo groteskno. Vinsku kartu treba pažljivo pregledati prije odabira u samom restoranu. To je bitno iz razloga što je odabrani Korakov Sauvignon u cjeniku vina za 2024. godinu na internetskim stranicama restorana iskazan po cijeni od 40 €, a u restoranu je naplaćen 50 €…
Glavna jela podijeljena su na ona sa žara i ražnja te na jela po narudžbi. Naš konobar brzo recitira dnevnu ponudu gotovih jela; janjetinu, teletinu pod pekom, koljenicu i patku, a ističe da je upravo patka s ražnja s njihovim domaćim restoranskim mlincima jedno od jela po kojima su poznati. Kako ostala ponuda u kojoj su predstavljeni hrvatski pladanj miješanog mesa kao i razni ražnjići, čevapčići, pljeskavice i svinjske pisanice ne izgleda kao konkurencija patki s ražnja, nije bilo mjesta dvojbi. Ipak, dodatno napominje da se patka ne prodaje po porcijama već samo u pečenim polovicama, a naplaćuje se po kilogramu (38 €/kg). Taj neobičan način prodaje patke u stvari je logičan ako se tu radi o domaćim patkama koje nisu industrijski uzgojene i kalibrirane, već se tijekom godine razlikuju u dimenzijama ovisno o godišnjem dobu, a kako se naravno tako i težinski razlikuju, najmudrije ih je prodavati upravo po izvaganoj težini na dan pripreme. Doduše, za naručenu patku podrijetlo se ne može utvrditi, već samo pretpostaviti, jer niti karta jela niti konobar nisu davali takve informacije. I iako se prema obilnosti dotadašnjih obroka moglo pretpostaviti da je polovica patke s domaćim mlincima i više nego dovoljna za dvije osobe, iz nekih govorkanja prije dolaska već je postojala ideja da se obavezno kuša i bečki teleći odrezak – jer je navodno vrlo dobre izvedbe. A kako je dobar teleći bečki u Zagrebu teško naći, ne škodi probati i kako to rade u Šestinskom lagviću (gdje s prilogom košta 17 €), uz nadu da možda netko u kuhinji stare škole zna kako se radi on i radi. No, pokazalo se da ipak ne zna.
I teleći bečki i patka došli su posluženi na ovalu, pri čemu su se pod patkom koju su u kuhinji pametno rasjekli na četiri komada nalazili mlinci, a pod pohancem ploške krumpira. Kao dodatni prilog posluženo je i nekoliko ploški tikvica i šnita paprike s roštilja, a sve skupa bilo je prilično neuredno nabacano jedno preko drugoga.
Patka je bila savršeno pečena. Sočna, s blago hrskavom koricom, niti na jednom djelu presušena iako je prema tvrdnjama konobara pečena na ražnju. Na kakvom god ražnju bila pripremljena, bila je ukusna. No, to je ujedno i sve što bi se moglo pozitivno reći o izvedbama jela. Mlinci, inače žuti kao dukat, bili su gnjecavi, a bečki je pak bio posebno razočarenje. Šnicl od kojeg je spravljen bio je žilav i kao takav nejestiv i uz upornije žvakanje, a pohani omotač oko njega bio je smjesa masne i izgorene prezle. Krumpir ploške koje su poslužene ispod bečkog odreska spravljene su od ručno rezanog krumpira u kuhinji i korektno ispržene, pa su one ujedno i kompletno pojedene, a pola bečkog i većina mlinaca ostali su na ovalu… Uz ovaj oval naručena je i kućna pečena paprika iz ulja (6 €), a koja je imala nepotrebno veliku količinu grubo narezanog češnjaka preko svega, no to je ujedno dalo i mogućnost da se višak češnjaka lakše i ukloni pa da paprika postane jestivija.
U ponudi slastica istaknula se kućna savijača od jabuka ili višanja (4,80 €), pri čemu je ovog puta odabrana varijanta s višnjama, a za koju se pak pokazalo da je izvrsna i kad se ne uzme s predloženom kuglicom sladoleda (2 €). No prava zanimljivost je bio odabir palačinki s orasima (5,60 €) i uz njih naručena zdjela vinske pjene poznatije kao wine chateau (6 € za dvije osobe). Palačinke su došle savršeno pečene, obilno punjene sjeckanim orasima, a wine chateau je bio izrađen točno kako treba i bez ikakve zamjerke – perfektno, te je poslužen u velikom jušniku sa šefljom za samoposluživanje, a kao i većina jela do sada u preobilnoj količini tek izrađenih zapjenjenih jaja, šećera i vina.
Nakon ovog iskustva koje je za dvije osobe s jednom buteljom vina koštalo 167,10 €, teško je definirati filozofiju i viziju ovog restorana, ako je uopće ovoga trenutka i ima. Jer dok su u ponudi hladnih predjela na istom mjestu i domaća šunka s hrenom i dalmatinski pršut s maslinama i tatarski beafsteak i caprese, te dok se u poglavlju ponude riba nude samo dva jela - neodređena jadranska riba i odrezak od tune s prilogom, a nigdje traga primjerice očekivanoj sljemenskoj pastrvi - jasno je da je Šestinski lagvić izgubio bilo kakvu povezanost sa zagrebačkim tradicijskim restoranom kakvim se predstavlja. S druge strane ni kućni mlinci kao ni teleći bečki ne prolaze minimalni prag tolerancije u kvaliteti izvedbe, te se čini da je uz nedefinirani stil ponude kuhinja izgubila i povezanost s aktualnim tehnikama profesije. Jedina svijetla točka bio je konobar koji se oko stola trudio u manirima očito nekih, na toj adresi, prohujalih vremena. A do novih vremena uvijek im ostaje i dalje reklamirati se kao mjesto s najboljim pogledom na grad, odnosno predstavljati se u javnosti više kao vidikovac, a manje kao restoran.