Nije tajna da je Vinodol, jedan od najdugovječnijih restorana u centru grada, među Zagrepčanima prilično popularan odabir za ručak. Poslovni, a ponajviše obiteljski. Nije nas stoga iznenadilo kada smo jedne ne tako davne subote u 14 sati ovdje svratili na ručak i naišli na gužvu. Rezervirali smo stol, naivno se nadajući da će nas smjestiti na terasu, no to se ipak nije dogodilo. Ljubazno, ali užurbano osoblje uputilo nas je za jedan od stolova u samom lokalu, koji je za vrijeme našeg ručka bio gotovo u svakom trenu potpuno pun (fotografije lokala hvatali smo kada bi se gosti izmjenjivali). Gostiju je bilo toliko mnogo da je žamor nadjačao glazbu.
Nismo predugo razmišljali i odmah smo naručili čašu Bolfanova pinota sivog (6 eura) i Matuškova pošipa (6,40 eura) i bacili se na biranje jela. Za predjelo smo odabrali soparnik (8 eura) i tatarski biftek (14 eura), za glavno jelo naručili smo brudet (22 eura) i pečenu teletinu (19,50 eura), a za desert knedle sa šljivama i kolač s kavom (5,60 eura po desertu). Uz sve to, na stol nam je prije predjela stigao i domaći kruh, što nismo tražili, ali je bio ukusan pa se nismo pobunili (2 eura).
"Soparnik na naš način" stigao je u formi četiri tanka trokutića i, osim blitvom, bio je punjen i sirom. Lagano, istovremeno svježe i slasno, ovo predjelo svidjelo nam se, ali nismo mogli ne primijetiti zbilja malu porciju koja nikako nije namijenjena dijeljenju, barem ne ako ste ljubitelj konkretnijih predjela. Porcija tatarskog, s druge strane, bila je poštena. Jelo je bilo blago začinjeno, meso je lijepo došlo do izražaja, a negdje u pozadini osjetili smo i hren, što nam se prilično svidjelo. Ipak, bijela krema servirana uz tatarski nije imala neki pretjerano izražen okus pa nismo uspjeli dešifrirati o čemu je točno riječ.
Kako smo načuli da je brudet ovdje fantastičan, jedva smo ga dočekali i, pokazalo se, s razlogom. Lijep balans između slanog i slatkog, s blagom dozom ljutine, konkretnijim komadima ribe, ponekom kozicom i dagnjom, ovo je svakako jedan od boljih brudeta koje smo u zagrebačkim restoranima imali prilike isprobati. Palenta, koja je poslužena na zasebnom tanjuru, također je bila ukusna, kremasta iznutra, a blago zapečena izvana. Ovaj tanjur počistili smo do kraja i ostatke umaka pokupili ranije posluženim kruhom. S druge strane, teletina s abšmalcanim mahunama i gratiniranim krumpirom bila je korektno pripremljena, meso je bilo meko i sočno, mahune blago hrskave, a tortica od gratiniranog krumpira kremasta. Ipak, ovo jelo čak ni kao klasik kakav je nije nas pretjerano oduševilo.
Knedle sa šljivama bile su ukusne, sočne i poslužene u slatkastom voćnom umaku, a Mocha caramel, desert od čokolade i kave, bio je kremast i, unatoč jačim sastojcima, prilično lagan. Isti desert ovdje smo jeli i prije dvije godine, što smo shvatili kada je već stigao za stol. I tada nam je bio jednako dobar.
Sve navedeno, uz bocu vode, platili smo ravno 93 eura, što je za ručak u poznatom restoranu koji drži do sebe i u usporedbi sa sličnim mjestima u centru gdje cijena ručka poput ovog uvelike prelazi 100 eura, prilično fer. Ukupno, klasičari i ljubitelji poznatih jela s malim pomakom odabirom Vinodola kao mjesta za ručak ili večeru još uvijek neće pogriješiti.