Bocconcino ili zalogajčić, ime je nove pizzerije koju je otvorio svjetski prvak u pripremi napuljske pizze u kategoriji sezonska pizza, Alen Radanović iz Osijeka, inače vlasnika i drugog restorana u kojem se također priprema pizza. Međutim za razliku od Novog Saloona, Bocconcino je posvećen samo pizzi i pizzi srodnim jelima (sendviči i punjene focaccie). U trenutku našeg posjeta pizzeria je bila formalno u drugom tjednu rada i s obzirom na okolnosti doslovno na početku rada s gostima. Naime, u i istom danu kada je bilo otvorenje, vlasnika Alen Radanović postao je roditelj drugog djeteta i restorana, što je malo odgodilo normalno funkcioniranje pizzerije. Što se itekako osjetilo.
Bocconcino je smješten u samom središtu Osijeka, u poslovno-stambenom centru Kappa. Moramo reći da nismo oduševljeni lokacijom, s obzirom na antipatiju koju gajimo prema sterilnosti i hladnoći poslovno-stambenih centara, a pogotovo s obzirom na nemali broj praznih lokala i dvorišta u Osijeku. No pretpostavljamo da su vlasnici imali dobar razlog za odabir ove lokacije. Prostor lokala je podijeljen na tri dijela, prednji u koji se ulazi iz unutrašnjosti centra koji funkcionira kao bar i svojevrsna čekaonica, središnji dio s pogledom na otvorenu kuhinju i prostor u kojem se jede, te prostrana terasa s pogledom na zeleni kosi krov Kappa centra i obližnje zgrade. Prostor je suvremeno uređen, ugodan.
Došli smo bez rezervacije u vrijeme ručka i smjestili se na dijelom popunjenoj terasi. Posjeo nas je vrlo mlad i ljubazan konobar koji ima još puno toga za naučiti jer početak konverzacije bio je upravo vickast. Nakon što smo dobili jelovnike, pitali smo za vinsku kartu koju nemaju ali smo doznali da imaju vino, a na pitanje koje, nakon prvotne zbunjenosti na licu mladog konobara ukazao se osmijeh olakšanja nakon kojeg je uslijedio odgovor: "Pa, bijelo i crno!". Pokušali smo se ne smijati, pa smo postavili potpitanje, a koja vrsta bijelog i crnog, na što smo opet dobili zbunjen pogled i odgovor da misli da bi bijelo moglo biti graševina, a za crno nije siguran. Odustali smo od vina i prešli na pitanja oko piva, no naš mladac se ni tu nije proslavio jer ga je pitanje o kojoj vrsti jedinog craft piva koje poslužuju potpuno izbacilo iz tračnica te je morao otići pogledati. Opet se vratio s izrazom olakšanja i osmijehom, a mi smo doznali da se radi o golden ale pivu. Osim što se radi o session ipa pivu koje je nastalo suradnji Alena Radanovića i Varionice.
Na jelovniku se nalazi 17 pizza, 6 sendviča i 6 focaccia. Međutim taj dan imali su samo pizze, pa smo morali odustati od foccacia koje smo htjeli probati. Tako da smo naručili Salamino (11 €), Forestu (12 €), Fish Delish (12 €), Barbecue (11 €) i Mista 2.0 (11 €). Sve pizze su naravno napuljskog stila.
Salamino je pizza sa San marzano rajčicom, mozzarellom, pikantnom kobasicom, ljubičastim lukom, slatko kiselim papričicama, n‘duja kremom, čipsom od paprike, bosiljkom i maslinovim uljem. Kao i kod svih ostalih pizza koje smo probali, tijesto je izvrsno i već tu se može vidjeti zašto je vlasnik postao svjetski prvak. Lagano i prozračno, a opet dovoljno čvrsto da se kriška pizze presavijena može podići iz tanjura uz minimalno pridržavanje, rezultat je duge predfermentacije i fermentacije. Nadjev je bogat i ukusan, osobno nam ne bi smetalo da je i pikantniji, a posebno nam se svidio čips od paprike. Inače pržena sušena paprika je dio mnogih talijanskih jela, ali ne sumnjamo da bi lokalna varijanta s prženim sušenim baranjskim paprikama bila izvrsna alternativa uvozu.
Foresta je apsolutno fantastična pizza i konceptualno vjerojatno jedna od najboljih pizza koju smo probali. Radi se sa kremom od vrganja, dimljenom mozzarellom, žutim cherry rajčicama, čipsom od slanine, ružmarinom, grana padanom, fontina kremom i mljevenom kavom. Okusi su rijetko dobro izbalansirani, a kava fantastično zaokružuje priču i daje zemljaste tonove bez da dominira već idealno nadopunjava ostatak nadjeva. Jednostavno sjajno!
Fish Delish, kao što joj ime govori, je riblja pizza na kojoj su San marzano, mozzarella, carpaccio od dimljene tune, masline, bosiljak i maslinovo ulje s limunom, barem po jelovniku. No u stvarnosti na pizzi su i ljubičasti luk i ukiseljene biquihino papričice (odnosno roquito, naziv za ukiseljenu verziju). Na ovoj pizzi nam ova dva dodatka nisu odgovarala, luk pogotovo, jer iako u "standardnim" kombinacijama s konzerviranom tunom snažni okusi luka i ukiseljenih paprika imaju smisla, ovdje bi nam se više svidjela dominacija dimljene tune. No i dalje se radi o vrlo ukusnoj pizzi.
Barbeque sadrži mozzarellu, trganu svinjetinu, pečenu papriku, kremu od ljubičastog kupusa, prženi luk i hot honey. No opet, to su sastojci na jelovniku dok je u stvarnosti pizza još dodatno polivena majonezom ili umakom na bazi majoneze, a pečena paprika se uopće nije osjetila, što je šteta jer opet nam se čini da bi samo sastojci koji su navedeni u jelovniku bili puno ukusniji od onoga što smo dobili na tanjuru. Krema od ljubičastog luka je izvrsna, tako da je prava šteta što je okus majoneze na žalost dominirao još jednom potencijalno izvrsnom pizzom.
Mista 2.0 je izvrsna varijacija "klasične" miste odnosno capricciose. Na njoj su krema od sira, kuhana šunka, marinirane lisičarke, burrata i papar. Veselili smo se mariniranim lisičarkama ali umjesto njih na pizzi je bila mješavina gljiva, koja nije bila loša ali nije u istom razredu kao lisičarke. No ako zanemarimo taj detalj, pizza je bila jako ukusna i osvježavajuća zahvaljujući kremi od sira.
Imali smo još malo prostora za desert pa smo naručili dva od nekoliko gotovih deserata koji se naručuju iz Italije (praksa koju se nadamo da će promijeniti jer smo prilično sigurni da na području Osijeka postoje slastičari koji mogu jednako dobro praviti talijanske slastice), odnosno kuglu od pistacije i "kinder bueno" (oba 5,50 €).
Kugla s pistacijom je za konfekcijski kolač bila korektna. Poslužena je na vrlo tvrdom ali ukusnom keksu s intenzivnim okusom pistacije, dok je u samoj kugli pistacija sadržana u preljevu koji je vrlo čudne, gumasto-ljepljive teksture.
"Kinder bueno" je ukusom bio vrlo nalik istoimenoj slastici, ali dosta sladak. Tako da smo sigurni da će se svidjeti djeci i svima koji vole vrlo slatke deserte.
Uz ručak smo u konačnici popili Ipizzu, session ipu, laganu, blago hmeljastu i s nešto naglašenijim citrusnim notama koja se vrlo dobro nadopunjavala s pizzama. Još jednom pokazatelj da chef Alen definitivno zna što želi.
Ako zanemarimo još dosta posla koju će vlasnik imati s poslugom koja je ljubazna ali i s ozbiljnim rupama u znanju, kao i uspostavljanju pouzdanih nabavnih lanaca koji će, nadamo se, barem dijelom biti i lokalni, Osijek i Hrvatska definitivno su dobili jednu od najboljih pizzerija. Ne samo da je tijesto fantastično, nego su i nadjevi pokazatelj promišljanja i smisla za slaganje okusa i namirnica, tako da se nadamo da će s vremenom ponuda postati sezonska. Posebno treba naglasiti da su cijene u stvari vrlo povoljne s obzirom na kvalitetu namirnica (Margherita košta tek 6 eura!). Koliko će dva restorana ostaviti Alenu vremena i prostora za igru vidjeti ćemo, ali gotovo smo sigurni da možemo očekivati iznimno visoke standarde i ukusna okusna iznenađenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....