Kad sam već uprskao s tartarom - o čemu ste mogli čitati ovdje, odlučio sam izgladiti stvar s dva carpaccia - običnim karnivorskim, kakav ponekad radim, i onaj originalni, koji je za groficu Amaliju Nani Mocenigo navodno smislio Giuseppe Cipriani, osnivač i vlasnik slavnog venecijanskog Harry‘s Bara, kad je čuo da su sirotoj mletačkoj plemkinji liječnici naložili da jede samo sirovo meso. Kažu da ga je zbog dominantne nijanse crvene nazvao prema slikaru Vittoreu Carpacciu iz 15. stoljeća, koji je te 1963. imao izložbu u Veneciji (usput, Carpacciu je mentor bio Gentile Bellini, prema kojemu je Cipriani nazvao svoj originalni koktel koji je također stekao svjetsku slavu).
Prvo sam dobro naoštrio nož, a zatim dio bifteka koji se već malo stisnuo u zamrzivaču pokušao narezati na vrlo tanke fete. Recimo da mi je uglavnom uspjelo.
Raširio sam tanke šnitice mesa na dva tanjura, s time da sam na prvi, onaj svoj, prvo stavio šaku svježe rukole. Posolio sam ga finom soli u ljuskicama, nekoliko puta okrenuo mlinac s paprom, nastrugao parmezan, pokapao s malo limunova soka i par kapi aceta balsamica te začinio najboljim maslinovim uljem. Neodoljivo.
Zatim sam se bacio na Ciprianijevu recepturu. Tu je, više-manje, stvar u umaku koji se opet temelji na majonezi. Dakle, majonezi preostaloj od tartara dodao sam malo Worcestershirea i limunova soka - recimo po žlicu, zatim 2-3 žlice mlijeka, sol, papar i sve dobro izmiješao. Iako sam bio pomalo skeptičan, valjda zbog mlijeka, kušao sam taj umak i čestitao gospodinu Ciprianiju, a potom i sebi.
Zatim sam meso mjestimično začinio umakom, a kad sam susjedi Marici ispričao priču o mletačkoj grofici, zaljubila se u to jelo. To što je majoneza od sirovih žumanjaka ni najmanje joj nije smetalo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....