Svečanost proslave mladih vina u Hrvatskoj usko je vezana u svetog Martina, biskupa Toursa u Francuskoj, rimskog vojnika koji se nakon ukazanja preobratio na kršćanstvo i ostao upamćen po brojnim dobrim djelima, među kojima su najupečatljivija bila oživljavanje mrtvih i podizanje paraliziranih, a zanimljivost je i da je sveti Martin prvi svetac koji nije umro kao mučenik, nego prirodnom smrću. Prema legendi, sveti je Martin, još kada je bio vojnik, jednog zimskog dana prolazio pokraj oskudno odjevenog siromaha. Presjekao je svoj plašt mačem napola i ostavio prosjaku polovicu da se ugrije. Istu je noć usnuo san u kojem mu se obratio Isus zagrnut polovicom njegova plašta.
Napustio je potom vojsku, zaredio se i posvetio se širenju kršćanske vjere među poganskim galskim plemenima tog dijela Francuske, zatim rušenju i spaljivanju rimskih hramova i uništavanju skulptura i umjetničkih djela s prikazom rimskih božanstava. Njegova sjekira čekić kojom je rušio spomenike danas se čuva u muzeju u Utrechtu, a na njoj je napis: “Ydola vanurunt Martini cesa securi nemo deos credat qui sic fuerant ruicuri” - “Poganski kipovi padaju pogođeni sjekirom sv. Martina. Neka nitko ne vjeruje da su to bogovi koji tako lako padaju.” Brojne su druge legende vezane uz život svetog Martina, a najveće su zasluge koje mu se pripisuju smirivanje sukoba, dobrotvorne akcije za siromašne i traženje oprosta za proganjane krivovjernike. Umro je u četvrtom stoljeću 8. studenog 397., a pokopan je 11. studenog, nekoliko dana poslije, na sprovodu na kojem su omiljenog biskupa ispratile mase. Danas se Martin od Toursa smatra zaštitnikom Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika, vinara, vinogradara, liječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Papinske Švicarske garde te mnogih gradova i mjesta u Europi. Za života sveti Martin nije imao nama poznate veze s vinarima i vinogradarima, pa ipak, danas je kod nas najpoznatiji upravo po tome što ga se slavi prilikom pučke svečanosti krštenja mladog vina.
Vjerojatno je datum njegova pogreba, koji se poklapa s terminom u kojem mošt u srednjoj Europi prestaje biti mošt i postaje mlado vino, glavni razlog što su ga vinari prisvojili i počeli slaviti. Martinovanje ili proslava blagdana svetog Martina široko je rasprostranjen običaj diljem srednje Europe, a najznačajnije se obilježava u Njemačkoj. Tamo nije vezan samo uz vino (slavi ga se i uz pivo i martinsku hranu), traje nekoliko dana uz procesije tijekom kojih se nose upaljeni svjetiljke, obilaze kuće i pjevaju martinske pjesme.
Dojam je da se slavljenje Martina poklopilo s grčkim, rimskim i keltskim proslavama kojima se slavi kraj plodne sezone i završetak radova na pripremi zimnice te piju mlado vino i pivo. Bakanalije u Grčkoj i saturnalije u Rimu slavile su se početkom prosinca, a galske i keltske proslave početkom studenog. U dijelu srednje Europe kojoj mi pripadamo, drugim riječima u Austriji, Sloveniji, Češkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj, martinovanje je usko vezano uz vino i slavi ga se kao pučku svečanost krštenja mladog vina. U vinskim se podrumima viđenije osobe preodijevaju u svećenike i šaljivim obredima krste mlado vino. Tako 11. studenog postaje dan od kojeg se vino iz prethodne berbe prvi put može konzumirati kao gotov proizvod, a ne kao mošt ili vino u nastajanju. Trenutak je to u kojem se okupljaju rodbina i prijatelji i proslave mladog vina traju dugo u noć. U mediteranskim zemljama, pa onda i kod nas u Dalmaciji, martinovanje nije tradicija. Jednako kao ni u pravoslavnim zemljama. U Francuskoj ga se slavi jedino u Alsaceu i Loreni, koji su dugo bili pod njemačkim utjecajem, a osim u navedenim zemljama, još se značajnije obilježava jedino u Nizozemskoj i Belgiji, gdje proslava, međutim, nema veze s vinom.