Dok je još bilo neizvjesno da će nogometni klub Napoli postati prvak Italije, građani su pripremali slavlje kao da se povijest već ponavlja treći put. Cijeli grad već je mjesecima ukrašen kao rođendanska zabava sina jedinca. Posvuda se vijore plavobijele najlonske vrpce koje se uz blagi povjetarac isprepleću s tiramolima i petljaju, kao i konopci s lavorima koje Napolitanci spuštaju s viših katova kuća kako bi prijatelju, susjedu, kamataru ili djetetu dostavili na ulicu zaboravljene ključeve od kuće, panin s mortadelom, džeparac ili nešto treće. Budući da je cijeli grad već mjesecima nabijen elektricitetom pobjede siromašnog juga nad sjeverom, pripremite se na nepregledne kolone ljudi koji kupuju zastave i dresove Maradone (bog je ondje još uvijek itekako živ) i njegova nasljednika, gruzijskog genijalca Khviche Kvaratskhelije.
Posvuda trče klinci, često umrljani štaub šećerom, a nakon njih i roditelji koji ih nutkaju na još jedan griz sfogliatelle (slatko pecivo u obliku školjke punjeno kremom) ili zepolle (pecivo prženo u ulju). Svemu tome dodajte i mnogobrojne ulične prodavače koji na velikim bijelim plahtama prodaju torbice-lažnjake svih mogućih svjetskih brendova. Imate osjećaj da cijeli Napulj pjeva od žamora i vike koju često prekidaju policijske sirene, a na čiji zvuk brzinom svjetlosti ulični prodavači nestaju s fejk torbicama u gomili. U međuvremenu se možete pokušati pogoditi za cijenu, osim kod prodavača marama. Na sam spomen spuštanja cijene, on vam ponosno širi marame, udara ljude laktom da se maknu kako bi dobili bolju predodžbu o kvaliteti koju nudi i pokušava vas posramiti što ste upravo izgovorili riječ "sconto" (popust) kad on svojim predugačkim imenom i prezimenom odgovara za kvalitetu marame. Svemu tome dodajte i ponekog uličnog zabavljača s improviziranom papirnatom maskom nogometaša Osimhena koji pokušava izmamiti nekoliko eura.
Napulj definitivno nije za ljude koji su se zaboravili smijati, koje gužva dovodi do ludila, koji se naživciraju na monologe o besmrtnom životu i zagarantiranoj sreći kupnjom narukvice od šarenih končića koju vam prodavač već veže za ruku iako ste mu već desetak puta rekli da niste nezainteresirani.
Što vidjeti?
Čak i ako ste potpuno lijeni za razgledavanje i istraživanje, duge šetnje po strogom centru ispunit će vas neopisivom srećom. Mi smo danima mogli šetati kvartovima Centro Storico i Quartieri Spagnoli i vraćati se na ulicu Via Toledo i Via dei Tribunali. Čak i ako vam nogomet ne predstavlja baš ništa u životu, prošećite do Maradoninog murala samo da upijete tu živopisnu atmosferu gdje muškarci i žene mijenjaju uloge pa žene s više ili manje strpljenja sad moraju fotografirati muževe, partnere, ljubavnike, prijatelje i očeve u svim mogućim pozama dok ovi pokazuju na Maradonin mural, ljube kartonskog Maradonu, guraju druge ljude koji se također žele slikati s nogometnim bogom, frajerski se namještaju na plastičnim stolcima da se vidi cijeli ambijent, provjeravaju kvalitetu slika, vraćaju mobitele ženama i traže da se sve to ponovi i tako u krug.
Nakon odrađenog photosessiona možete prošetati do Castel Sant‘Elma, prelijepe srednjovjekovne utvrde s koje puca pogled na cijeli Napulj, susjedne otoke i grandiozni Vezuv. Ako vam u Napulju padne kiša, zabavno je posjetiti podzemni grad. Naime, Napulj je isprepleten podzemnim tunelima i šupljinama koje datiraju još iz vremena stare Grčke, a veliku ulogu imali su za vrijeme Drugog svjetskog rata kad su služili kao skloništa. Postoje mnoge ture, ali nama se posebno svidjela ona u ulici Vico S. Anna di Palazzo koja traje sat vremena i košta 12 eura.
Gdje jesti?
Napulj svakako treba upoznati i kroz hranu. Imajte na umu da u Italiji postoji jedna cijena za take out i druga cijena ako sjednete u lokal. Jedna od najstarijih slastičarnica u Napulju je Il Scaturchio. Danas imaju nekoliko poslovnica, ali najšarmantnija je na Piazzi S. Domenico Maggiore. Ipak, najbolje tradicionalne slastice pojeli smo u slastičarnici Mary‘s Sfogliatella (La Sfogliatella di Mary) koju su nam otkrili lokalci, a nalazi se u sklopu prelijepe Gallerie Umberto. Ondje ne možete zasjesti, ali ćete kupiti najbolju rum babu u Napulju.
Naše najdraže mjesto u Napulju za rani ručak je ribarnica Pescheria Azzurra. Google pronalazi nekoliko sličnih mjesta, ali vama treba ona smještena u Via Portamedini. Gdje god ručali, dođite do 13 sati i uz takvu disciplinu vjerojatno ćete čekati na mjesto, ali postoji mogućnost da ćete ipak pojesti topli obrok u razumno vrijeme. Kažite gospođi koja izvikuje imena vlastito i uživajte u "kinu na otvorenom".
Pescheria Azzura je najživopisniji lokal u gradu koji je zapravo ribarnica i restoran u jednom. Oni koji nemaju strpljenja čekati na mjesto za visokim stolovima često uzmu fritto misto koje gospođe nemarno grabe iz velikih posuda i stavljaju u papirnati smotuljak. Najveći dio zauzima ribarnica gdje svaki radnik ima svoje zaduženje: jedan uzima narudžbu, drugi važe ribu, treći naplaćuje. Ribu ne smijete dirati, niti propitivati svježinu, jer će vas kroz kolutove dima radnik prostrijeliti pogledom i narediti vam da kupite ribu drugdje. Ako ste napravili takav gaf, vjerojatno više nikad ondje nećete biti usluženi, ali ako imate jednostavnu narudžbu, to ćete i dobiti.
Riba se baca u plastične vrećice, zavežljaj s vašim ručkom se dobacuje gospođi koja "drži" kasu i važe ribu nakon čega ponizno možete preuzeti svoju robu. U tom šušuru ribarnice, jedan dio stola posebno je rezerviran za tipa koji filetira i obrađuje tunu najsporijim tempom na svijetu uz cigaretu koja polako gori u kutu negovih usana i dosta loše podnosi bilo kakvo obraćanje. Jednom kad se dočepate stola, naručite sve što vam srce poželi od tjestenina do porcije fritto mista, sve je dobro, jednostavno i nevjerojatno zabavno. Jela uglavnom koštaju oko 10 eura.
Ako ste se opasno navukli na napuljski šušur, svidjet će vam se i Trattoria da Nennella u Vico Lungo Teatro Nuovo. Hrana nije nikakvo čudo, vjerojatno isto tako kuhate kod kuće, ako ne i bolje, ali je atmosfera nevjerojatna. Nema rezervacija, vaše ime zapiše momak na ulazu pa na mikrofon proziva goste kad se oslobodi stol. Dva jela koštaju 15 eura, što god uzeli, osim ako ste raspoloženi za dozu dekadencije i naručite odrezak koji se posebno naplaćuje, što ne preporučujemo. Mi smo uzeli mesne okruglice u napolitanskom umaku i tjesteninu s krumpirom i kobasicama. Iako je hrana vrlo prosječna, ne možete ostati ravnodušni kad cijeli restoran pjeva hit Raffaelle Carra i kad na refrenu pjesme konobari prestaju nositi narudžbe jer je – refren.
Ne možete se vratiti kući a da niste kušali pizzu u Napulju. Bili smo u pizzeriji Gino e Toto Sorbillo i apsolutno pružaju vrijednost za novac. Pizze koštaju desetak eura. Malo izvan strogog centra pronaći ćete i bolje pizzerije kao primjerice sjajnu Da Atilio. Iako se mnogi žale na gužvu kod Sorbilla, ključ je u tome da dođete u pravo vrijeme, dakle za ručak do 12.30, a za večeru malo prije 19. I tad ćete čekati, ali bez drame koju jedan Aperol ne bi mogao riješiti dok čekate.
Antica pizzeria da Michele je također zabavno iskustvo baš zbog čekanja u tom ludilu uzavrelog grada gdje izbacivač s velikim lancem oko vrata obučen u staru adidas trenirku izvikuje brojeve. Imaju četiri vrste pizze, koštaju od 5 eura naviše i ako nemate problem s tim da ne jedete u restoranu, brža varijanta je uzeti pizzu za van i pojesti je negdje u blizini kao što to čine lokalci. Za kraj, nemojte otputovati iz Napulja a da niste kušali sladoled od pistacija u Gelateriji Mennella.