Archana Puri simpatična je mlada Nepalka koju svakodnevno susrećemo u kafiću preko puta naše redakcije. Ondje kao konobarica radi već nekoliko mjeseci, polako hvata jezik, a kada neku riječ i ne razumije, širokim osmijehom vrlo brzo rješava svaki nesporazum. Osim toga, Archana je i velika zvijezda na TikToku, gdje trenutno ima više od 16 tisuća pratitelja, uglavnom Nepalaca kojima se i obraća na nepalskom jeziku i otkriva im čari Zagreba i Hrvatske.
U našu je zemlju iz Itaharija, drugog najnaseljenijeg grada u istočnom Nepalu, stigla prije otprilike godinu i pol, a u Zagrebu živi oko pola godine i, kaže, za sada joj je najveći misterij zašto Hrvati toliko vole kruh. Upravo nas je razgovor o hrani (a o čemu drugome?) nedavno potaknuo da se pozovemo k Archani u goste. Arči, kako je svi od milja zovu, rado je s nama podijelila svoje recepte, otkrivajući nam što njezin narod, sve mnogobrojniji i u Hrvatskoj, voli jesti.
Nekoliko tjedana kasnije, na jedan od prvih toplih proljetnih dana, Arči nas dočekuje ispred svoje zgrade u širem centru Zagreba. Na sebi ima lepršavu haljinu i izgleda totalno drugačije nego na poslu. Opuštena je, nasmijana, vedra i spremna za kuhanje.
"Danas je Holi, to je festival boja koji se slavi u Nepalu, pa ću poslije kuhanja svratiti do prijatelja da se malo družimo, zato sam se sredila", govori nam uz širok osmijeh na licu dok nas vodi u svoj stan.
Ondje nas dočekuju njezin otac i prijatelj, stoje oko stola u blagovaonici i dok mi napokon, nakon što smo neko vrijeme proveli na toplom suncu, skidamo svoje teške jakne, oni svoje do grla zakopčane imaju na sebi. Uglavnom promatraju situaciju, ponekad dobace koji komentar na nepalskom, a onda, kada Arči počinje kuhati, počinju obavljati zadatke poput sjeckanja rajčice ili rezanja piletine.
"Skuhat ću vam jelo od piletine koje mi jedemo od jutra do mraka - Kukhura Ko masu. Skuhamo ga ujutro, nakon što popijemo čaj, a onda ga jedemo i za ručak i večeru, ili kad god smo gladni", objašnjava nam Archana dok priprema nekoliko vrećica sa začinima te čisti češnjak i đumbir.
U kuhinju potom ulazi njezin otac koji preuzima mali mužar, ubacuje sastojke pa ih snažnim pokretima usitnjava. Ova se scena ponavlja u nekoliko navrata i zapravo kroz cijelu pripremu jela nož koriste samo za veće komade povrća i mesa, dok sve ostalo usitnjavaju u vidno često korištenom mužaru.
"Tako sve ima bolji okus", objašnjava nam Archana i dodaje: "Taj sam mužar donijela iz Nepala, ovdje ga se ne može naći. Općenito je dosta teško pronaći i namirnice, barem je tako bilo dok se nije otvorio nepalski dućan u Branimirovoj ulici. Sada sve kupujemo ondje, sve namirnice koje koristimo. Osim što su kvalitete na koju smo navikli, čini mi se i da su jeftinije nego u supermarketu. Prije nego što je taj dućan otvoren, neke namirnice znali su nam u koferima donositi prijatelji koji su iz Nepala dolazili u Hrvatsku."
Pokazuje nam vrećice sa sezamom, lećom, kimom i piskavicom, te đumbir i češnjak, a na kraju u šaku uzima čili i uz smijeh govori: "Čili i riža su nešto bez čega ne možemo. To je sastavni dio naše kuhinje. Ono što je Hrvatima kruh, nama je riža. A dobro znamo da Hrvati baš jako vole kruh, što mi je ponekad neshvatljivo."
Dodaje i kako ovdje nikada ne jede u restoranima, ali se ponekad počasti kroasanom iz pekare. Isprobala je nedavno i štrudlu s višnjama i, kaže, prilično joj se svidjela, iako Nepalci, objašnjava, baš i ne vole slatko.
"Volim i kroasane i neke grickalice, ali općenito mi u svemu nedostaje ljutine. Znam da Hrvati nisu narod koji voli jako ljuto jer sam jednom na posao donijela neke naše grickalice i dala kolegici, ona je probala i istog trena tražila čašu mlijeka da ispere ljutinu iz usta. Što se tiče slatkog, u Nepalu se jede jako malo takve hrane. Mi smo više narod slanog, kiselog i ljutog", govori nam Archana dok spretnim pokretima trese tavu i provjerava je li na štednjaku sve kako treba biti.
Dok razgovaramo, svako malo oglasi se i lonac, u kojem se kuha najprije juha, a zatim i riža. Nalik je na lonac u kojem se jela kuhaju pod pritiskom, ali puno je manji i jednostavniji od onih na kakve smo navikli. Archana nam govori da se slični sada mogu kupiti i kod nas, ali je njezin poseban upravo zato što ga je, baš kao i mužar, donijela sa sobom iz Nepala.
A što joj od doma najviše nedostaje?
"Od hrane svakako naši momo dumplings i ljute grickalice, ali srećom, sa sobom uvijek imam čili papričice pa mogu zaljutiti sve što poželim", govori nam dok oprezno servira svoje gotovo jelo.
Pred nas stavlja tanjur s piletinom, umakom od rajčice, rižom, mrkvom i krastavcem, dodaje zdjelicu s juhom od leće i potiče nas da probamo.
"Sve se jede rukama, tako je ukusnije", govori nam dok isprobavamo što je skuhala.
Njezina je hrana zbilja moćna, prepuna začina, izraženih okusa i, baš kako nas je i upozorila, prilično ljuta. Ovo jelo zapravo je dobar curry u više komponenti. A dobrom curryju nama je zbilja teško odoljeti pa nam, na kraju, ne preostaje ništa drugo nego Archanu zamoliti za recept. Ona nam ga spremno zapisuje, pa se, s novim saznanjima o njezinoj kulturi, zadovoljno rastajemo.
"Vidimo se sutra", govori nam. "Vidimo se, Arči!"
Dal juha
2 šalice crvene leće
1 žlica soli
malo ulja
3 zelena čilija
pola žličice kurkume
malo kumina
3 režnja češnjaka
U loncu zagrijte ulje, dodajte češnjak i začine, kratko pirjajte. Dodajte leću, dodatno začinite po potrebi pa kuhajte 20-ak minuta poklopljeno ili dok leća ne omekša. Čili ubacite u komadu.
RECEPT ZA KUKHURA KO MASU (PILETINA)
