I dok smo za kačkavalj još i znali, barem većina nas, sve nas je fascinirao pirotski proizvod koji je i dan-danas nepoznat u velikom dijelu Srbije: peglana kobasica, koju u Pirotu najčešće kolokvijalno zovu samo - peglana. Iako je riječ o tradicionalnom proizvodu, tek se posljednjih godina intenzivnije radi na njezinu brendiranju, a jedan od najaktivnijih upravo je naš pirotski organizator i vodič Momčilo Đurđić, koji ih i sam proizvodi s još dvojicom strastvenih čuvara tog pirotskog svetog grala.
Riječ je o kobasici sušenoj na zraku, bez dima, specifičnog sastava. Radi se isključivo od ovčetine, kozletine i govedine, a dopušteno je i magareće meso, no to je danas vrlo rijetko. Svinjetina ne dolazi u obzir. Preporučuje se koristiti meso starijih životinja koje peglanoj daje moćan mošusni miris. Omjere mesa po svom ukusu određuje proizvođač i zato je svaka posebna - a začinjava se samo solju, češnjakom, alevom i pirotskom ljutom paprikom.
S prvom peglanom susreli smo se još na putu prema Pirotu, u odličnom novobeogradskom restoranu “Bela reka” gdje smo ručali. Ali, nije to to - uvjeravao nas je Igor Luković, inače Novosađanin s beogradskom adresom koji se sa svojim gurmanskim društvom udružio u grupu nazvanu “Piroćanci”, iako nitko od njih nije iz Pirota. Prava stvar, rekao nam je, čeka nas tek u Pirotu, gdje je kao član žirija na Sajmu pirotske peglane kobasice imao prilike probati velik broj originala.
Ondje smo je prvi put probali u kafani “Vitina iža” kod gazde Vitomira Jovanovića, koji ih sam suši. Dok je za nas rezao tu neobičnu potkovu na tanke dugačke rezance, s ponosom je pokazivao kako se uvijaju bez pucanja ili listanja. Peglana se suši mjesec dana, “od Svetog Nikole do Svetog Jovana”, a za to se vrijeme desetak puta skida s užeta na kojem se suši i najmanje pola sata pegla bocom. To se radi kako bi se tri posve nemasna mesa stopila u jednu masu, više nalik pršutu nego kobasici, a to se ne može dobiti običnim prešanjem. Tek kad se delikatno rascvate u ustima, u aftertasteu se počinje pojavljivati i blaga ljutina najfinije pirotske paprike.
Gazda Vito prije odlaska spakirao nam je po dvije peglane u posebno dizajniranu drvenu kutiju - i on je, baš kao i Momčilo Đurđić, svjestan potencijala brendiranja ovog malog, skupocjenog suhomesnatog čuda koje će, predviđamo, ubrzo postati vrlo tražena roba i izvan Pirota. Momčilo Đurđić je za Dobru hranu, uz svoju Pirotsku peglanu kobasicu, imao i pravu premijeru: predstavio nam je džepni paketić Pirotska peglana pocket, s trokutastim zalogajima ove kobasice, svojevrsnu verziju piroćanskog beef jerkyja namijenjenu izletnicima, lovcima i ribolovcima, planinarima i nizu drugih, na etiketi nabrojenih ciljanih konzumenata, među kojima su i “stari rokeri i konstrakte, nervozni antiglobalisti i halal hedonisti…”.
S obzirom na vrlo visok udio proteina i izostanak masnoća, peglana se reklamira i kao zdrav zalogaj za sportaše, ali se sugeriraju i njezina afrodizijačka svojstva, odnosno, kako piše na ovom pakiranju: “muškarcima uliva snagu, a ženama nemir”.
Zanimljivo je i da je reklamni slogan “Pirotska peglana - ništa slično”, istaknut ćiriličnim slovima na pakiranju Momčilove Premium peglane kobasice, preuzet od oduševljenog komentara Matije Babića, vlasnika portala Index.hr, koji je ustvrdio da nigdje nije probao baš ništa slično.
Pirotska peglana je, naravno, baš kao i kačkavalj, u ponudi svakog restorana u ovome gradu koji drži do sebe i vlastite tradicije. A ta je tradicija velika i vrijedna: u nevelikom Pirotu potkraj 19. stoljeća bilo, prema popisu, više od šezdeset “kafedžija” odnosno “mehandžija”, što sasvim sigurno nije potpun broj jer svi nisu ni bili članovi ceha. Jedino što se peglana ne nudi kao predjelo nego kao poseban desert.