Konoba Tri volta, smještena u samoj Dioklecijanovoj palači, legendarno je mjesto gdje se već više od 50 godina uživa u pršutu, marendama i izvornoj splitskoj spizi. Bojažljivom provjerom, zavirivši unutra, otkrili smo da je sva stalna ekipa na svojem mjestu, a vlasnik i konobarica Mare poručuju: Dođi, svi su tu, i ne bojimo se - kuhamo lešo, bakalar i prvi put ove godine japrak. Kako ne odoljeti, i zastati, te se počastiti.
Kao u vremeplovu, društvo pokraj nas veselo razgovara i nazdravlja crnim i bijelim bevandama, poneki piju pivo. Ali ono što je karakteristično, na većini se stolova presijavaju fete pršuta i sira. Slika je to koja se urezuje u pamćenje, a sve je počelo prije pola stoljeća, kada je vlasnik Ante Prkić otvorio konobu - kao mjesto za druženje i zabavu, gdje će se rezati pravi pršut, točiti dobro domaće vino, nešto pojesti za marendu, a popodne i uvečer uživati u roštilju. Zapravo nije ni slutio da je stvorio još jedan iskonski simbol “najlipšeg grada na svitu”. Ante Prkić umro je 2022. godine.
Prije otvorenja kultne zalogajnice radio je u škveru, a zatim se bavio raznim graditeljskim i trgovačkim poslovima. 1971. otvorio je Tri volta. Poduzetan i spretan, znao je iskoristiti prilike i ponekad, radi potrebe, zaobići tadašnje zakone, ali svetom je dužnošću smatrao nabaviti pravi pršut jer bez njega nema prave konobe. I tako su godine prolazile, ekipe su dolazile i odlazile, ali ostale su priče i anegdote - te čuveni pršut. Tri volta je neslužbeni naziv Zalogajnice Dioklecijan, pa ako je tražite pod službenim nazivom, rijetko tko će vas ispravno uputiti jer je, zapravo, nitko ne poznaje pod tim imenom. Uz terasu, konoba ima i unutrašnji dio s nešto klupa i stolova, gdje ćete se smjestiti ako želite osjetiti pravu atmosferu koji stvaraju stalni gosti.
Sve počinje, zapravo, ujutro, uz rakijicu od bajama, dok se na malom štednjaku kreću pripremati marende. Dnevno se pripremaju otprilike tri jela, meni se mijenja prema danu u tjednu, što se jede prema sezoni, ali i raspoloženju tog dana - lešo, šalša, teletina s bižima, pohani šnicli i oni u toću, gulaš s manistrom, čuvene tripice, fažol s orzom, bakalar i frigatura neka su od tipičnih jela. Prvi dolaze stalne gosti, razgovaraju o svemu i svačemu pa i o kolesterolu, šećeru i trigliceridima te otkriću kako novootkriveno “superpovrće” pomaže u rješavanju problema sa srcem i prekovremenom težinom. Uvijek se netko priključi, po tko zna koji put, u “istu raspravu”, pa počasti pićem - obavezno velikim pivom. Dokazi i teorije o zdravoj ishrani se iznose, a zapravo je jedino ispravno zaključiti da je pivo najzdravija namirnica.
Svrate tu mnogi, pojedu fetu, dvije pršuta, čisto da imaju za čim popit, a posebno je veselo kad svrate klapski pjevači, pa zadovoljni nakon “obida” zapjevaju po svom guštu. Tu treba pridodati tradiciju koja traje od samoga početka - zna se zaigrati na karte, pa uz ciku, vječita dogovaranja i varanja, igra se kao da je samo finale mundijala - a pobjednik (i poraženi) zasluženo uživaju i nazdravljaju te komentiraju današnju partiju.
Starinska slika na zidu jasno ocrtava da se igra samo radi društva jer ona prikazuje mornare kako kartaju trešetu, nitko ne vara vidljivo, ali ispod stola se namjera otkriva - karte se dodaju kolegi nogom, a zataknute su ispod nožnih prstiju. Uz Antu, Tri volta ne bi bila Tri volta bez konobarice Mare - ona je duša i spiritus movens konobe, tu je na raspolaganju gostima već 28 godina. Nasmiješena, uvijek je dobre volje, radi od jutra do sutra i ništa joj nije teško - možda malo grinta kada je jugo, ali i to je prolazno. Ako vas dočekuje Mare, uz nju ćete u tren oka dobiti tretman poput stalnog gosta, strancima će rado ubaciti koju domaću riječ kad naručuju, pa dok na njemačkom objašnjava od čega je gulaš, kaže: “E da, s manistrom, a sa čime bi bio gulaš”. Mare je stvorila i mnoštvo prijateljstava među gostima, pa je u duhu splitske zezancije prihvatila nagodbu koju je sklopila s jednim od stalnih gostiju - njoj posebno dragim karikaturistom Davorom Štambukom. Nakon plaćanja računa Mare bi se okrenula, a Davor bi je lagano potapšao (“plesnuo”) po guzi te je ona zaradila “manču” - uz, naravno, smijeh nje i Štambuka jer su uživali promatrati reakcije u okolini. Na žalost, Štambuka više nema, ali je taj običaj ekskluzivno prenijela na nasljednike iz obitelji, pa se i danas može vidjeti Maru kako se nakon “pleske” smije.
Posljednjih je godina glavni kogo Alen Pervan i njegov zadatak nije lak jer, nedajbože da zezne nešto kuhano, može tu i tamo faliti malo soli, ali smrtni bi mu bio grijeh da je juha vodena ili da je meso žilavo - to bi mu se pamtilo do kraja života. Već kako život piše priče, Alen je započeo u škveru, kao varilac, pa se stalno prekvalificiravao... A kako je volio kuhati, na zidu punom diploma dodao je i onu kuharsku.
Zidovi konobe su u ovih prvih pola stoljeća vjerojatno sve vidjeli, od glumaca i drugih estradnjaka, političara i uglednika koji još nisu niti sanjali da će ih se po nečemu pamtiti, mladih misica koje su imale u službenom itinireru posjet Tri volta te su tako zaposjele terasu i probavale pršut - dan koji se pamti kao dan nevjerojatne gužve i veselja.
Ima još priča o Tri volta, konobi ili “klubu dalmatinskih džentlmena”, kako je fenomen tog druženja svojedobno opisao novinar i hedonist Željko Žutelija - tu nećete naći kremice, pjenice i fensi pića, poneku grešku ćete rado zanemariti, ali ovdje ćete osjetiti pravi duh Mediterana, zezancije u koje ćete htjeli - ne htjeli biti uključeni, ali i ono najvažnije: da se parafrazira čuvena poslovica - niste vidjeli Split ako niste bili u Tri volta
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....