Zagreb Film Festival proslavit će svoje jubilarno 20. izdanje, od 23. do 30. listopada na pet gradskih lokacija, s projekcijama ukupno 115 filmova u četiri natjecateljska i sedam popratnih programa te program Industrija. Najviše se radujemo projekciji filma "Alcarras", španjolskom kandidatu za ovogodišnjeg Oscara i prvom filmu na katalonskom jeziku koji je osvojio Zlatnog medvjeda kao najbolji film na Berlinaleu.
Nakon projekcije na poznatom filmskom festivalu u Berlinu, Jurica Pavičić napisao je članak posvećen dobitnicima Berlinalea, a dio o "Alcarrasu" prenosimo u cjelosti:
Film "Alcarras" španjolske redateljice zbiva se u istoimenoj ruralnoj regiji u kontinentalnoj unutrašnjosti Katalonije, agrarnom području poznatom po uzgajanju breskvi. Breskvama se bave i junaci Simónina filma: djed, njegovo troje djece i sedmero unuka. Uzgajaju breskve na zemlji koja je njihovoj obitelji pripala u neobičnim okolnostima. Za vrijeme građanskog rata, republikanci su htjeli likvidirati lokalnog veleposjednika. Djed obitelji sakrio ga je u podrum, a ovaj mu je nakon rata za zahvalu poklonio voćnjak. U to doba, i tamo je, kao i kod nas, zadana riječ značila više od ugovora: dva pretka darovnicu nisu nikad stavili na papir. Sedamdeset pet godina kasnije, jedan od veleposjednikovih potomaka dosjelost je oborio na sudu.
Obitelji nudi izbor: ili da ode, ili da ostanu raditi na solarnim panelima koje kao investitor namjerava graditi na toj zemlji. Obitelj junaka dotad je prava, složna, privržena mediteranska familija. Sad puca napola: jednoj sestri i bratu čini se da je bolje da uzmu kuću i posao nego da udaraju glavom o zid. Djed, jedan sin i jedan unuk ne mogu to prihvatiti: njima je polje jedini život, jedina strast i jedino što znaju raditi. Dinamikom unutar obitelji Carla Simón nenametljivo dočarava kako kapitalizam razara tzv. konzervativne vrijednosti. Prva tema njezina filma utjecaj je koji profit i novac imaju na obitelj i tradicijske zajednice. Nije stoga čudo što je njezin film mnoge podsjetio na političke filmove Britanca Kena Loacha.
No, osim Loacha, ima tu sigurno Ermanna Olmija: svijet "Alcarrasa" počiva na mitu o zemlji, bukoličkoj radosti polja i slavljenju tradicionalnih vrijednosti oličenih u radišnim precima. Tu crtu hedonističke arkadije Simón je dodatno podvukla time što je u film uvela svu silu likova djece, djece koja čitav film jurcaju, ludiraju se i uživaju u razuzdanosti seoskog ljeta. Svoj zaplet katalonska redateljica dobrim dijelom izlaže kroz perspektivu djece i tinejdžera, na režijski efektan način. Film "Alcarras" unatoč gorkoj temi pitak je film pun radosti i vedrine.