Nedavno smo posjetili Beograd, nakon šetnje Knez Mihajlovom i odličnog sladoleda u slastičarni Crna ovca, večer smo proveli u pizzeriji Majstor i Margarita. U razgovoru s lokacima, potvrdili smo svoje mišljenje da se radi o najboljoj pizzeriji u Beogradu, ali i šire. Pizzu kakvu peku u ovoj beogradskoj pizzeriji nemoguće je pojesti u Hrvatskoj. Hrvatska ima nekoliko jako dobrih pizzerija, ali pizze iz Majstora i Margarite ipak su za klasu bolje.
Trenutno imaju dvije beogradske poslovnice jednu na Bulevaru kralja Aleksandra i drugu u strogom centru u ulici Vuka Karadžića 12 koju smo mi posjetili. Prostor nije velik, interijer je urban, šarmantan i koncipiran na dvije etaže. Interijerom dominira masivna peć na drva. U početku su gosti kritizirali skučen prostor, ali takav tip lokala je karakterističan za talijanske pizzerije koje imaju brze izmjenu gostiju. Ne mogu se svrstati u kategoriju dobro čuvanih beogradskih tajni, spomen Majstora i Margarite ljudi gotovo trenutno povezuju s pizzerijom, a ne s impresivnim romanom Mihaila Bulgakova. Za lijepog i toplog vremena ugodno je večerati i na terasi i upijati ritam beogradskih ulica gdje svako toliko prolaze ulični svirači i pjevači.
Za našeg posjeta nudili su 23 vrste pizze. Možete odabrati veću ili manju, a cijene su niže nego u Zagrebu u usporedbi s pizzerijama istog ili sličnog ranga. Velika "Margarita" košta 48 kuna (760 dinara), Mi smo kušali "Mortadella e pistacchi" (82,59 kuna/1310 dinara) i "Porcini e pepe" (76,29 kuna/1210 dinara).
Tijesto je jako dobro. Savršeno prozračno iznutra, lagane hrskavosti izvana, elastično i s prepoznatljivim leopard uzorkom. U razgovoru s lokalcima, leopard uzorak na pizzi je još uvijek nepoželjan kod nekih gostiju i nerijetko ćete čuti komentare "Testo je dosta tanko i mekano ka sredini, a korica zagori. Moje mišljenje je da crnilo zaista ne pripada na hrani." ili "Zagorelo im testo zadnji put!"
Iako većina gostiju poznaje napuljski stil, još uvijek postoje gosti koji nisu educirani kako treba izgledati pizza napuljskog stila. Jedno od pravila je da tijesto mora biti meko i prozračno čemu doprinosi visoka hidratacija između 55 i 70 posto vode. Tijesto se ne valja klasičnim valjkom već je najprepoznatljiviji stol preklapanja - stretch & fold. Nakon preklapanja i oblikovanja, napoletana se ostavlja otprilike četiri sata na sobnoj temperaturi, a potom dva dana ili minimalno 40 sati provodi na hladnoj fermentaciji. Ove podatke ne treba uzeti zdravo za gotovo i svaki pizza majstor ih optimizira kako bi dobio najbolje tijesto. Mnogo toga ovisi i o godišnjem dobu, količini kvasca i temperaturi vode koja se koristi. Nije tako neobično ni da u tijesto pri miješenju dodaju kockice leda kako se ne bi zagrijalo prebrzo i počelo fermentirati.
Sastojci na pizzi su visoke kvalitete i doista ne štede na njima, pogotovo na mozzarelli koja se lijepo rasteže i barem tih pola sata dok večerate, osjećate se kao da ste glavni lik u nekom talijanskom filmu. Obje pizze bile su sjajne, svaki sastojak dao se razabrati, svaki je imao pun i autentičan okus kao i umak od rajčice koji nikako ne možete zamijeniti nekim konfekcijskim poluproizvodom.
Gužva je velika, ljudi znaju stajati u redu ili prošetati dok se mjesto za stolom ne oslobodi. Imaju i dostavu pa se novi radnici dostavnih servisa izmjenjuju gotovo svakih pet minuta. Naša je preporuka ručati u pizzeriji. Nismo osobito proučili kartu pića, ali nude craft pivo pivovare Kabinet koji dobro prija. Osim što ovako dobrih pizza nema u Hrvatskoj, platili biste ih mnogo više. Nije zanemarivo da je ova pizzerija među 50 najboljih u Europi.