Prošlog petka poželjeli smo sjesti na kasni ručak na terasu u atriju Zagrebačkog kazališta mladih koja posljednje tri godine pripada restoranu Theatrium by Filho, koji vodi chef Filip Horvat. Iako za stolovima nije nikoga bilo, konobar nas je zamolio da, ako želimo sjesti i jesti, uđemo u restoran jer vani očekuju pedesetak gostiju. I prednji, ostakljeni dio restorana očito je bio rezerviran jer su nas uveli u "ložu", tamniju salu u kojoj nije bilo nikoga. Ubrzo nakon što smo se smjestili za stol u kutu, odakle smo mogli vidjeti chefa i njegov tim kako, koncentrirano i šutke, ubrzano rade svoj posao, prišao nam je konobar, obrativši nam se pomalo nervozno (ali se poslije opustio). Stekli smo dojam da smo došli u nezgodan čas. Nismo se dali smesti, nego smo stali proučavati jelovnik, koji je već na prvi pogled prilično maštovit i razigran. Proučavali smo ga uz čašu Tomčeva Diplomata.
Ubrzo nam je za stol stigao couvert (2 x 20 kn): integralno pecivo od pira, heljde i pšenice, te maslac aromatiziran sušenim vrganjima. Pecivo je bilo gusto, teško, ali puna okusa, a maslac, u čijoj su se teksturi jasno vidjele mrvice vrganja, blag i ukusan, ali su se gljive - iako je vrganj, osobito suhi, vrlo aromatičan - naslućivale tek negdje u daljini.
Među šest predjela odabrali smo artičoke (75 kn) i spring rolice (80 kn). Juhe od škampa, na žalost, više nije bilo, a drugu, od graška i mente.odlučili smo propustiti.
Artičoke su pripremljene u tempuri, poslužene sa svježim lišćem kiselice, umakom od medvjeđeg luka te umakom od čičoka i čilija, ali čipsa od čičoke koji je naveden u opisu jela nije bilo. Tempura je bila premekana, vjerojatno jer smjesu po ovako vrućem vremenu nisu uspjeli održati ledenom, što je nužno za hrskav rezultat.
No, spring rolice bile su izvrsne. Nisu to klasične rolice, nego tri duguljaste tortice od tri tanka sloja hrskavog tijesta prošaranog sipinim crnilom, nadjevena tartarom od bijele ribe, ukiseljenim povrćem, finom majonezom s rižinim octom i motarom. Poslužene na manjim kamenim oblucima, vizualno su bile neodoljive, ali i okusno besprijekorne, elegantne i osvježavajuće.
Odabrali smo dva glavna jela: brancina (165 kn) i Wiener schnitzel (125 kn). File brancina pečen na kožici poslužen je na kremi od graška, s bobom i šparogama, a sve je na tanjuru zaokruženo ribljim jusom. Brancin nam se na tanjuru na prvi pogled učinio prepečenim, ali uopće nije bio - lijep komad kvalitetne divlje ribe bio je sočan i ukusan. A na zelenoj kremi bilo je i cijelih nježnih zrna graška i boba, što nam je bilo drago - sama su po sebi savršena oblika i čini nam se da je blenderska moda koja ih uporno pretvara u kremu, espumu, pjenu, ili što već, pomalo dosadna i ziheraška. Samo su prženi kroketi od krumpira, koji nisu navedeni u jelovniku, bili suvišni.
Od bečkog šnicla očekivali smo chefovu interpretaciju, ali smo dobili čistu klasiku. Ne, doduše jedan veliki, nego dva manja komada pohane teletine i običnu krumpir-salatu. I nije nam bilo žao jer šnicl je bio savršen - tanak, mekan i uzorno pohan, s prepoznatljivim klobucima i s aromom najfinijeg maslaca koji nije, kako to zna biti kod preambicioznih kuhara, pregazio okus pohanog mesa, nego ga oplemenio. Bolji dugo nismo jeli, barem ne u Zagrebu. Salata od krumpira bila je obična - nije nam smetalo što je hladna, iako je Bečani vole poslužiti toplu, ali bila je nedovoljno začinjena, kao da nije važna. Idući put morat ćemo provjeriti Wellington, još jedan klasik koji imaju na meniju.
Chefov potpis
Ispili smo čaše osvježavajućeg Weszeli Grüner Veltlinera Langenlois i naručili deserte: mille feuille od marakuje, s cialdom - svojevrsnim vaflom - te curdom od marakuje, s lješnjacima i sladoledom - opet od marakuje. Lijep desert, ali, barem nama, presladak. Umjesto tijesta kao kod klasičnog mille feuillea, hrskava cialda bila je očito napravljena s visokim udjelom karamela.
Jagoda, kako je u meniju jednostavno predstavljen naš drugi desert, bila je i okusom i teksturom zanimljivija: marshmallow od jagode, meringa od jagode i papra, umak od jagode, sladoled od jagode i bosiljak - kombinacija koja nam je osvježila dan. Oba deserta stoje po 50 kuna.
Chef Filip Horvat ima raznovrsnu, ali vjernu publiku. Pažljivo bira namirnice, istražuje, ambiciozan je ali se nigdje ne gura. I čini se da pokušava pomiriti poziciju restorana u centru grada s idejama koje nisu svima prihvatljive, pa ekvilibrira između klasike i kreacije. Katkad s više, katkad s manje uspjeha.
Hrana 8/10
Ambijent 8/10
Usluga 8/10
Vrijednost za novac 8/10