Karijeru je započela u Plavom Podrumu u Voloskom, godinu dana kasnije već je kuhala u kuhinji chefice Ane Grgić u restoranu Zinfandel’s zagrebačkog hotela Esplanade, a posljednjih je mjeseci radila u kuhinji Đurine Hiže u Varaždinskim Toplicama. Sada je, otkrila nam je Katarina Vrenc odmah na početku razgovora, napustila i to radno mjesto i neizmjerno se veseli privatnom angažmanu koji će joj, kako kaže, dati još više slobode i vremena za nove planove. A planova je, sudeći po svemu što nam je otkrila, stvarno puno i svi do jednog zvuče više nego uzbudljivo.
"Obožavam promjene pa mi tako prirodno dođe otprilike svakih godinu dana baciti se na novi projekt. Takav mi je tempo od samog početka karijere i mislim da sam na taj način stvarno puno naučila. Mislim i da se dogodi savršena situacija, ne bih se mogla na istom mjestu zadržati dulje od dvije godine bez obzira koliko lijepo bilo. Jednostavno volim učiti i upijati pa kad mislim da sam sama za sebe dostigla najviši nivo na određenom mjestu, idem dalje", objasnila nam je svoj nedavni odlazak iz Đurine Hiže, gdje su je zaljubljenici u gastronomiju posljednjih nekoliko mjeseci mogli pobliže upoznati.
S novim počecima, i sami smo pred Katarinu odlučili postaviti za njezin kulinarski izričaj prilično neuobičajen izazov kreiranja laganog i svježeg proljetnog menija. Ova je mlada chefica, naime, popularnost stekla spajanjem naizgled nespojivog pa smo joj još pri prvom razgovoru, tamo negdje krajem prošlog ljeta dok je na kućici na zagrebačkom Burger Festivalu u društvu Nikole Božića pripremala srca i jetrica na roštilju, pripisali titulu chefice najneobičnijih tanjura. Svoj je status ove zime opravdala i čokoladnim kolačem s krvi kojim je osvojila pratitelje na društvenim mrežama, a kada nam je ispričala priču o slastici s kiselim kupusom, čokoladom i pancetom, jedva smo dočekali vidjeti što priprema za našu proljetnu gozbu.
"Nekako najviše volim raditi s ne toliko čestim namirnicama kao što su, na primjer, iznutrice koje su danas ljudima pomalo neobične, a za mene su one dio tradicije i djetinjstva koje onda pakiram u neka svoja, drugačija jela. Moja nona je izvanredna kuharica pa su kod nas, primjerice, glava i nogice uvijek bili specijaliteti, a umjesto klasičnih krvavica, za vrijeme kolinja radile su one slatke. Krv, riža, heljda ili gris i začini po želji punili su se u crijeva, a onda se to peklo i uživalo na slatko. Tako nekako usput i iz glave smišljam i ostale recepte. Pronađem inspiraciju u nečem što me oduševilo i krenem kuhati. Recimo, ovaj proljetni meni sam smišljala nakon posjete stanciji Kumparička gdje sam isprobala odlične kozje sireve i odlučila da oni jednostavno moraju biti dio mojih sezonskih tanjura", objašnjava nam dok mijesi, riba i sjecka.
Kako se Katarinina obitelj u malom mjestu Mune u Primorsko-goranskoj županiji bavi se uzgojem konoplje, dodaje i kako sve više naginje spoju gastronomije i tamošnjih lokalnih namirnica, a plan joj je, kako kaže, u bližoj budućnosti upravo u svom malom mjestu na brdu otvoriti i nešto svoje.
"U bližoj budućnosti definitivno se vidim u svom vlastitom restoranu. Bit će manji i primitivan. Mislim da je najteže od najjednostavnije namirnice napraviti savršeno jelo, postići najbolju teksturu, okus i miris i zato sam si zadala cilj od namirnica koje mogu pronaći oko svog malog mjestašca na brdašcu, a kod nas se zbilja može pronaći svašta, stvoriti mjesto na koje će ljudi dolaziti ciljano. Vjerujem da su ljudi danas spremni za dobru hranu potegnuti gdje god je potrebno."
Iako su njezini tanjuri izgledom uglavnom minimalistički, a okusi koje servira čisti i dobro izbalansirani, takvi da se i u njezinoj kuhinji na zagrebačkoj Knežiji osjećate kao u vrhunskom restoranu, dodaje kako se trenutno uopće ne može zamisliti u nikakvoj fine dining priči. Kako kaže, više voli obiteljske restorane i dobar street food podložan promjenama koje nastaju u trenutku, a zatim to objašnjava i činjenicom da je prilično nemirna duha te da bi, bez obzira na kuhinju u kojoj kuha, meni mijenjala na tjednoj bazi. Upravo se u takvom restoranu u budućnosti i zamišlja.
"Ne volim neprestano ponavljati iste stvari jer tada imam osjećaj da više ne kuham sa strašću. Volim znati da stalno stvaram i mislim da nam na domaćoj sceni nedostaje više te nekakve ludosti i svježine. Zato mi je, recimo, Kut Ivane Bekavac super"
Na pitanje što bi kao mlada chefica čije ime u posljednjih godinu dana postaje sve cjenjenije među gostima i kolegama promijenila na domaćoj gastronomskoj sceni, Katarina kao iz topa odgovara kako bi više pažnje posvetila upravo kolegicama. Kreće nabrajati one kojih se od prve može sjetiti, a zatim zastane i utvrđuje koliko je tužno da, u mora sjajnih domaćih imena, one čiji je trud javnost napokon uspjela prepoznati možemo nabrojati na prste tek jedne ruke.
„Obožavam svoj posao, ali moramo biti realni. Bez romantiziranja, ovaj posao je jako težak, naporan, zahtjevan i stresan, ali ja stvarno ne znam u kojem drugom poslu bi se mogla naći. Ne smeta mi što su muškarci eksponiraniji, to je jednostavno činjenica, no mislim da žene kod nas imaju problem s bilo kojom vrstom karijere u smislu da se od njih previše očekuje. Sve nešto moraju, dužne su razvlačiti se na sve strane, a nekako im se manje prizna i u tome je zapravo problem", objašnjava, a zatim nam, dok pažljivo servira svoje zadnje jelo, osvježavajući tiramisu sladoled, onako usput, otkriva i tajnu svog uspjeha.
"Smatram da je za uspjeh potrebno biti voljan učiti, okružiti se ljudima koji su znanje voljni podijeliti, ali i biti ustrajan i ne odustajati bez obzira na sve. Meni je to donijelo iskustvo na svim mjestima na kojima sam radila, i u Plavom podrumu, i u Zinfandelu, ali i u Đurinoj Hiži, a vjerujem da ću i kao privatna chefica koja povremeno održava gostujuće večere i dalje samo još više napredovati. To me baš jako veseli", rekla je na kraju.
Svježe kamenice s mignonete umakom
Kremasta juha od cvjetače s lješnjacima i plavim sirom
Proljetni ravioli s kremom od medvjeđeg luka, žumanjcima i sirutkom
Kremasti sladoled od tiramisua
