U takvom se ugođaju i radni odnosno spremišni prostor – konoba – pretvorila u mjesto okupljanja i kužinavanja. Konobe su potom postale omiljeni pučki ugostiteljski objekti. Danas su mjesta u kojima se slavi veličanstvena jednostavnost jestive starine. Masline i kruh, palenta i sir, srdele usoljene ili svježe s gradela, panceta i pršut, ukiseljena ljutika i kapare, a sav se taj užitni minimalizam proteže do slastica kakve su fritule, kroštule ili cviti. Ne znači to nipošto da se dalmatinski jelovnici svode na recepte koji se opisuju u dvije, tri riječi, brzo i lako pripremaju.
Uostalom sastojci pašticade kuhaju se satima, mariniraju danima, odležanost najboljih ovčijih sireva mjeri se ne samo mjesecima nego i godinama, trogodišnji su veliki kapitalni pršuti na najvišoj cijeni. Posvećenost svakoj pojedinosti priprave od odabira namirnica do načina posluživanja konstanta je ove velike dalmatinske tradicije. Ona se jednako ogleda u običnim svakodnevnim jelima, poput njoka sa šalšom, kao i u svečanim ili blagdanskim kakva bi bila, primjerice, imotska torta.
Pravi foodie od formata oduševljavat će se u Dalmaciji proučavajući lokalne osobitosti zajedničkog nasljeđa. Nakon viške treba svakako probati i komišku pogaču. Pašticadu u Splitu razlikovat će znalac od one u Omišu, po tome što se u omiškoj inačici jače osjeti celer.
Za razliku od suhih šljiva uobičajenih u splitskim receptima istog jela, najbolje zadarske pašticade otkrivaju svoj identitet po maraškama, prosušenim ili onima očuvanim u likeru. A tek priča o brudetima, poparama i gregadama! Rasprave o tome koja je riba, koje školjke, koji mekušci najbolja za koju vrstu priprave u teči može zastati već na veličini, obliku i materijalu od kog je posuda izrađena.