Na račun varaždinskog restorana The Family do sada smo čuli podijeljene komentare. Mnogi ga smatraju najboljom opcijom za ručak ili večeru u gradu, dok druge ponuda hrane u više navrata baš i nije oduševila. Budući da smo nedavno prolazili kroz Varaždin, odlučili smo na ručku stati upravo u centru grada, u The Familyju, kako bismo i sami provjerili što se ovdje nudi. I odmah na početku valja napomenuti - rezervacija stola je obavezna.
U trenutku našeg dolaska, jedne subote u poslijepodnevnim satima, restoran je bio dobro popunjen, s tek ponekim praznim stolom. Veliki stolovi bili su rezervirani za slavlja koja su tek trebala početi, a uz jedno veselo, veliko i dobro raspoloženo društvo smjestili su i nas. Rijetko se u restoranima žalimo ili tražimo dodatnu uslugu, jer posao konobara nije lagan i ne želimo ga dodatno otežavati, no ovog smo puta, osvrnuvši se i vidjevši kako u prostoriji do postoji nekoliko manjih, slobodnih stolova u mirnijem i tišem okruženju, zamolili mogu li nas premjestiti. Osoblje nas je, uz objašnjenje kako su baš svi stolovi rezervirani, odbilo i ostali smo na istom mjestu do kraja ručka.
Za početak naručili smo juhu od dimljenog češnjaka s tostiranim bučinim kruhom i mariniranim rajčicama (4 eura) te tatarski biftek (8 eura). Hrana je na stol stigla u relativno kratkom vremenu i oba jela bila su dobro pripremljena. Juha je bila ukusna, bogatog okusa pečenog češnjaka, blago slatkasta, kremozna i prilično zanimljiva za nepce, kruha i rajčice nije bilo previše, ali ti nam dodaci na kraju nisu ni nedostajali. Tatarski biftek bio je dobro začinjen, s velikom količinom kapara, dovoljno slan, a kada bismo morali pronaći zamjerku, voljeli bismo da je kruh koji je uz njega došao bio jače tostiran i čvršći, kako se ne bi savijao pod pritiskom noža. Čisto iz praktičnih razloga.
Za glavno jelo naručili smo glazirani pileći file s medom i kaduljom u umaku od naranče s rolicom od rižinog papira punjenom povrćem sa žara (10 eura) te sous vide teleći steak u umaku od zelenog papra s povrćem i palentom sa žara (21 euro). Meso je u oba slučaja bilo korektno pripremljeno i meko, ali umaci i svi ostali dodaci na tanjuru bili su nedorečeni. Med, kadulju i naranču u jelu s piletinom uopće nismo osjetili, a rolica od rižinog papira bila je dobra ideja, ali možda bi se bolje slagala uz neko drugo, azijskom kuhinjom inspirirano jelo. Umak od papra bio je tek blago papren - i to je uglavnom bilo to. Povrće je na ovom tanjuru bilo nepotreban dodatak, a palenta je bila dobro pripremljena i najbolji dio jela.
Uz ova jela, naručili smo i jednu pizzu margheritu (8 eura). Prije dolaska u The Family čuli smo brojne pohvale na račun njihove pizze i, uz juhu od češnjaka, ovo je zapravo bilo najbolje jelo ručka. Rade je napoletanskim stilom, rubovi su prozračni, nadjev je dobar i dovoljno aromatičan i u pitanju je pizza na koju bismo se rado vratili.
Kada smo završili s jelima, zamolili smo osoblje da nam ostatak pizze spakira u kutiju, što su vrlo brzo i rado učinili. Za to vrijeme odlučili smo se počastiti i desertom. Na upit što toga dana nude, osoblje nas je uputilo u drugi dio restorana, gdje se nalazi hladnjak s desertima, kako bismo odabrali što nam se najviše sviđa. Učinilo nam se to pomalo neobičnom praksom, no poslušali smo ih i odabrali desert s mangom, onaj koji nam je izgledao najljepše (4 eura). Možda smo ga ipak trebali preskočiti, jer kada smo ga isprobali, dobili smo dojam da u hladnjaku stoji koji dan previše. Sve komponente bile su jednostavno preteške, kako okusom, tako i teksturom. Čak i insert od manga, od kojeg smo očekivali eksploziju osvježenja.
Osim navedenih jela, The Family nudi još i plate s drniškim i pršutom crne slavonske svinje, paškim sirom, istarskom kobasicom i istarskim tvrdim sirom, mesom ‘z tiblice, kulenom i drugim domaćim delicijama, selekciju tradicionalnih sireva te salatu s dimljenim lososom za predjelo. Potom su tu i glavna jela kao što su burger s džemom od luka i umakom od majoneze, češnjaka i tartufa, tjestenina u nekoliko varijanti (njoki, pljukanci, špageti carbonara na slavonski), rižota, srneći kare s pancetom i višnjama, wellington biftek i dry age pačja prsa. Pohvalno je i to što se na meniju može naći nekoliko veganskih opcija, poput primjerice prženog seitana u kukuruznom brašnu s rižotom od tikvica i rižoto s tofuom.
Cijene tjestenina uglavnom se kreću oko 10 eura, a glavnih jela od 8 do 32 eura. Svidjelo nam se i to što, osim domaćeg kruha s bučinim košticama, nude i varaždinske klipiče i domaću pogaču (80 centi), a među salatama varaždinsko zelje s varaždinskim bučinim uljem (3,20 eura), odnosno namirnice specifične za ovaj kraj.
Ipak, nakon ručka ovdje, zaključili smo, u The Family bismo se rado vratili na pizzu, pa čak i isprobali doručak ili brunch koji u Varaždinu ne nudi puno lokala, ali glavna jela idućeg puta ipak bismo preskočili. Porcije su zbilja velike, ali iako su kombinacije same za sebe jednostavnije, tanjuri izgledaju prekomplicirano. Primjerice, ovdje se iz nekog razloga, uz umak i komad mesa, na svakom tanjuru nalaze barem dva priloga, od kojih je jedan uglavnom suvišan.
The Family, zaključujemo, ima ime i popularnost, ali na jelima bi trebali još malo poraditi, izbalansirati okuse, izbaciti nepotrebne sastojke koji su, na kraju krajeva, samo trošak za njih i možda uložiti u edukaciju osoblja koje nam se na trenutke, kada smo ih onako iz daljine promatrali, učinilo pomalo nespretnim u međusobnoj i komunikaciji s gostima (naravno, svaka čast izuzecima, poput simpatične mlade dame koja nas je uvela u restoran). S druge strane, plus su svakako pristupačne cijene i, ako ste veliki fan nogometa i hrvatske reprezentacije, tematski uređen lokal.