Jedno od najpoznatijih jela austrijske kuhinje je bečki šnicl. Bitno je da se koriste tanke teleće šnicle pohane u tavi na maslacu, a tradicionalno se poslužuje s malo džema od brusnica, kriškama limuna ili jednostavnom salatom od krumpira. Najbolje je koristiti frikando, iako se toleriraju i drugi komadi buta kao i komad leđa. Meso se mora istući do debljine od oko 3 mm. Meso treba dobro istući kako bi se sve žilice unutar njega rastegnule. Mora biti ravnomjerno tanko, a najbolje ga je tući preko prozirne folije kako se ne bi oštetila vlakna mesa. Sol i papar i šnicl je spreman za nastavak procesa. Zatim dolazimo do paniranja. Panirati treba neposredno prije pohanja kako se mrvice ne bi navlažile od mesa jer tada korica neće biti hrskava i kompaktna, već će se raspasti u masnoći. Inače. u originalnom receptu stoji kako prezli za pohanje moraju biti dobiveni mljevenjem kajzerica jer ona ima najbolji odnos kore i unutrašnjosti. Sljedeća faza je prženje u masnoći. Pravila nalažu da se šnicl mora pržiti u maslacu ili jos bolje pročišćenom maslacu. I da, on mora doslovno plivati u masnoći. Optimalna temperatura maslaca bi trebala biti 180°C.
Višak masnoće svakako treba upiti. Najbolje bi bilo ostaviti nakratko pohanac na rešetki da se ulje ocijedi, a korica ostane neoštećena toplinom.
Jelo je zaštićeno austrijskim zakonom, a ako se želi zvati Wiener schnitzel, mora biti napravljeno od teletine iako mnogi restorani bečki šnicl rade od svinjetine jer je dostupnija i jeftinija ali to nije ispravno.Takav se šnicl ne smatra pravim bečkim jelom i naziva se Wiener schnitzel vom schwein (dosl. Wiener schnitzel od svinjetine) ili schnitzel Wiener art (dosl. šnicle na bečki način).
Unatoč tome što je ovo jelo jedno od najpopularnijih u Austriji, pretpostavlja se da je ovo austrijsko nacionalno jelo zapravo izumljeno negdje drugdje. Prema jednoj legendi, u 19. stoljeću austrijski general i češki plemić Josef Radetzky navodno je donio šnicle u Beč po povratku kući iz Italije, gdje je uživao u milanskoj cotoletti, jelu koje je vrlo slično bečkoj klasici.
Bez obzira na svoje pravo podrijetlo, hrskavi, ali mekani bečki šnicli i dalje su omiljeni u Austriji i šire.