Prvo malo celera za juhu, pa svinjskih kotleta, kiselog kupusa, pa svježi kravlji sir i vrhnje kod tete Dragice... - Tu smo svi domaći i sve je domaće. Obožavamo doći na ‘piju’, prošetati između klupica i štandova s kojih nas omamljuju svježi mirisi i prekrasne boje, prozboriti s našim nenikama, kako zovem tete od kojih redovno kupujemo namirnice, pozdraviti prijatelje koje možda nismo dugo vidjeli - priča nam Anita dok čekamo u redu kod tete Dragice kako bi kupila svježi sir koji ćemo malo kasnije kušati u njezinim sočnim projicama. Anita je vrsna osječka glumica, biografije ispunjene brojnim ulogama na daskama domaćeg HNK, njih više od stotinu, ali i na međunarodnim pozornicama.
Tanjuri svijeta
Spomenut ćemo samo neke, poput Anke u Krležinu “Kraljevu”, Čehovljeve Natalije Ivanovne u “Tri sestre”, Shakespeareove Lady Macbeth, Špišićeve Dunje u “Kaćušama”... ali i uloge u našim filmovima i TV serijama. Sada je, samo za Nedjeljni Jutarnji, tom nizu dodala i jednu novu. Zapravo, nije riječ o novoj ulozi, samo je prvi put javno predstavlja, iako u njoj već godinama uživa s jednakim žarom kakvim na sceni utjelovljuje spomenute junakinje.
- Obožavam kuhati, kuham svaki dan - ushićeno je ustvrdila dok smo čavrljali u njihovu stanu ispijajući jutarnju kavu i čaj, a prije negoli će navući pregaču i baciti se na posao. - Uvijek pazim da hrana koju pripremam bude u skladu s godišnjim dobom, odnosno da su mi za ono što kanim kuhati dostupne svježe namirnice, pa sam pripremila meni koji bih nazvala ‘Zimska kuhinja’.
Za početak će to biti krem-juha od celera, kojega zimi ima jako puno, a Davor i ja ga obožavamo, čemu ćemo dodati komadiće prženog kruha. Za glavno jelo zamislila sam svinjske kotlete na posteljici od kiselog kupusa, prelivene vrhnjem i jajima, sve zapečeno u pećnici, a kao dodatak tome projice. I za kraj, osvježenje u vidu tufahija, to mi se učinilo zgodnim nakon ove malo teže hrane - kratko je pojasnila Anita. Osim što vole kuhati, Anita i Davor obožavaju putovati. - Lakše bi mi bilo reći što bih još htjela vidjeti - odgovara nam Anita na pitanje koje su sve zemlje obišli.
A riječ je o zaista impozantnom i uzbudljivom itineraru. Šri Lanka, Peru, Bolivija, Kina, Egipat i Jordan samo su neke destinacije kojima su njih dvoje zajedno kročili i pri tome, osim u upoznavanju kulturnih, povijesnih i inih znamenitosti, uživali i u lokalnoj tradiciji, pa i jelima. - Inače, jako volimo ljuto, što i ne čudi jer nam je Mađarska blizu - smije se Anita. - Tako smo na Šri Lanki uz jedno lokalno tradicijsko jelo uz koje su na meniju bile naslikane opcije s jednom, dvije ili tri ljute papričice odabrali najljuću. Konobar nam je čestitao na hrabrosti i rekao da to ne doživljavaju često.
Uglavnom, iskustva koja donesemo s tih putovanja često koristimo u našoj kuhinji, pokušavajući i ovdje primijeniti neke od tamošnjih izvornih okusa, iako to nije nimalo lako, a ponekad je čak i nemoguće. Primjerice, hrana koju smo jeli u Kini, od tamošnjih namirnica, ne može se usporediti s bilo čime od onoga što kineska kuhinja kod nas nudi. Ovdje nikada ne možeš dobiti takve okuse - objašnjava Anita dok pazi da joj kotleti ne zagore.
- Sljedeći su nam u planu Japan i Vijetnam, a oko Sibira se još sporimo. On bi silno htio proći transsibirskom željeznicom, a meni se baš ne da biti 14 dana u vlaku, pa o tome još pregovaramo - kaže.
Primabalerina i nosač
No, gdje god da dođu, tvrdi, s hranom nemaju problema. Veliki su gurmani i nema kuhinje koja im se ne sviđa i čija jela ne bi probali. Doduše, oko nekih jela su izbirljivi, posebno Davor. On, naime, nikako ne voli krpice s kupusom, pa ih Anita nikada ne kuha, a kad ih se ona zaželi, naruči se na ručak kod rodbine.
- S tim sam se pomirila, a ne mogu mu zamjeriti jer mi je od velike pomoći u kuhinji. Istina je da ja kuham praktički svakodnevno, a on više voli kuhati za goste, ali kad je meni gužva, osobito uoči premijere, tada uvijek uskoči - kaže Anita. A kad idemo na tržnicu, jedna gospođa kaže: ‘Evo, stižu primabalerina i njezin nosač’ - sa smiješkom dodaje Davor. - Istina je, ne volim svaki dan kuhati i to bi mi bila smrt. Tu se divim ženama, koje su očito jače i snalažljivije od nas. Svaki dan smišljati što kuhati, meni bi bilo komatozno - iskren je naš pisac, koji dodaje da on i Nita, kako zove Anitu, imaju heterogene ukuse.
- Volimo sve, pa i najrustikalnije kuhinje, od dobrih čvaraka i slanine do svih mogućih specijaliteta koje kupimo u svijetu. Osim spomenutih krpica s kupusom, u svemu ostalom smo kompatibilni.
No, Davor će uskoro morati uskočiti u kuhinju, jer se Aniti bliži premijera crne komedije “Ručni rad”, koje je na repertoaru 9. ožujka. - Da mi niste u gostima, sada bih ponavljala tekst. Obavezno to činim dok kuham jer, zapravo, najprirodnije tonove postižeš kada vježbaš uz kuhanje. Dobro da sada nisam počela govoriti tekst iz najnovije predstave - gotovo se zaprijetila, pa smo je zamolili da nas počasti barem jednim citatom.
“Svi muškarci su jezoviti. Mrcine”, ispalila je, a ja sam u tren požalio što sam išta poželio. - Predstava je opasna za muškarce - nasmijala se Anita od srca i, naravno, pozvala nas da je pogledamo. - Dobro ću o tome razmisliti - nasmijao sam se i ja. Nego, kako stojite s čobancem i fišom - okrećem vodu na kulinarski mlin. Bio je to odličan potez. - Za to baš i nisam neki stručnjak. Uf, dobro si me osvijestio - iznenadila je Anita i sebe i nas, a onda nam i odala jednu tajnu.
Zahvalni gosti
- Volim pričati s hranom dok kuham. Pogledam u pećnicu, pa pitam je li dobro, kako je. Kao što s biljkama pričaš da bolje uspiju, tako i ja razgovaram s hranom da mi bolje uspije. I da - hrana mora biti seksi - naglasila je, a odmah potom, kao u kazalištu ili na filmu, čulo se zvono jer su stigli gosti.
Anita i Davor pozvali su u pomoć svoje mlađe prijatelje i kolege Miroslava Čabraju, glumca i ravnatelja drame HNK u Osijeku, i njegovu suprugu Ivanu Soldo Čabraja, i samu glumicu u istoj kući. - Volimo ugostiti prijatelje, počastiti ih, pojesti s njima, popiti, zabaviti se, a kako je Ivana u posljednjem tjednu priprema za premijeru predstave ‘Lukave udovice’, pozvali smo ih da je malo opustimo i oslobodimo obveze kuhanja nedjeljnog ručka - nasmijali su se Anita i Davor, koji je inače adaptirao tekst za “Lukave udovice”. I kod supružnika Čabraja, naime, s kuhanjem je slična priča. Ivana kuha svakodnevno, a Miroslav samo za goste. - Ovo mi je baš trebalo - nasmijala se Ivana dok smo nazdravljali za sve njihove premijere. Netko domaćom rakijom, netko Jamesonom, a netko pinotom, odnosno cabernetom.
- Najbolji ručak je onaj koji ti drugi skuha. Za mene je kralj svatko tko mi skuha ručak - iskreno je dodao Miroslav, koji se kaže, voli pohvaliti svojim kulinarskim umijećem, pa fotografije dijeli putem društvenih mreža. - Zapravo ih ja dijelim ne bi li ga ljudi pohvalili kako bi ga to potaknulo da kuha malo češće - pojasnila je Ivana dok smo sjedali za stol koji je odisao divnim mirisima, a ubrzo i fantastičnim okusima, koji su se sjajno složili jedan s drugim, tako da je Anitin nedjeljni ručak bio prava zimska poslastica. - Da sam pas, mahao bih repom - oduševljen je bio Miroslav.
Ivana je, pak, dodala kratko i jasno: “Joj, što ja volim jesti!” A ono što je Anita pripremila, stvarno je bio užitak kušati. Čak i za neke kojima kiseli kupus teško sjeda na želudac. No, eto, izdržalo se. - Još nas nikada nitko nije nazvao iz bolnice nakon što je bio kod nas na ručku ili večeri - nasmijala se Anita, ali Davor ju je odmah demantirao.
Kazalište, nogomet i slanina
- Jednom davno Damir Lončar nas je optužio da se kod nas otrovao, ali bit će da je to bilo zbog količine vina, a ne hrane. Radilo se o španjolskom tanjuru, zapravo su u marinadi bile sirove srdele s puno povrća. Bilo je tu i puno drugih stvari, a on je sutradan zvao da mu je bilo zlo, ne spominjući pritom kako je tulum potrajao do ranih jutarnjih sati - prisjetio se Davor anegdote s našim poznatim glumcem i njihovim velikim prijateljem, a onda je i Anita dodala jednu sekvencu s tog tuluma.
- Lonči nije htio jesti glave srdela i u jednom trenutku vidim da je otišao do mačka kojeg smo tada imali i da mu govori: ‘Nemoj jesti te glave. To ti nije dobro!’ Nećete vjerovati, mačak od tada više nikada nije htio jesti ribu - prisjetila se Anita. S nama, pak, takav slučaj nije bio. Kotleti na podlozi od kiselog kupusa opet bi bili sjajan izbor. Ukusna hrana u kombinaciji s razgovorom o kazalištu i nogometu uvijek je dobar spoj, koji može prekinuti samo nastavak priprema za premijere, što je bio slučaj s Ivanom i Anitom, odlazak na nogometnu utakmicu, u našem slučaju, odnosno vakumiranje domaće slanine, što je čekalo Miroslava.
A onda je i Davor mogao prionuti na posao - adaptaciju operete “Kod bijelog konja”, još jedne skorašnje premijere osječkog HNK, te predstavu o osječkoj rocksceni s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća “Long, long play - esekerska rock-melodrama”, rađenu prema dnevničkim zapisima, esejima i poeziji Branka Kostelnika, koja će svoju praizvedbu doživjeti u lipnju. Bit će još puno razloga i prilika za dobru hranu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....